Zaista ne znam koliko ima smisla uraditi recenziju albuma koji je izašao 2008. godine, o bendu za koji pre nisam čuo, o čijim članovima ne znam ništa i do pre desetak dana nisam ni znao da postoji. Opet, kada me nešto tako pomeri kao “Ethno Doom” hrvatskog benda S.O.M. (Sons Of Međimurje) bilo bi mi žao da to ne podelim sa još nekim i da ne preporučim ovo istinski remek-delo spajanja nespojivog, etno zvuka Međimurja sa doom metal rifovima i atmosferom.

Ono što sam našao na zvaničnom sajtu benda podeliću i sa vama: “S.O.M. je počeo sa radom 2005. godine kao projekat jednog čoveka u improvizovanom kućnom studiju sa željom da se neki međimurski napevi obrade na potpuno novi način.

S.O.M. spaja kontraste – izvorne melodije starih narodnih pesama stavaljaju u doom aranžmane naglašavajući dramatičnost pesama mističnim ambijentom i velikim dinamičkim oscilacijama. Tu tamnu atmosferu i grubo pevanje razbija čisti ženski vokal koji simbolizuje svetlost u mraku.

Grupa želi mladim generacijama koji vole žešći zvuk preneti poštovanje prema kulturnom nasleđu naših starih, a starijim generacijama poruku da muzika koja je žestoka i crna ne mora nužno biti destruktivna po sadržaju, kako se to prečesto prikazuje.

Temelj stvaralaštva čine vokalne deonice tradicionalnih napeva hrvatskih krajeva, u početku pretežno Međimurja, no političke granice nemaju nikakvu vrednost u stvaranju, pa se tako nastoji provući i ideja o multikulturalnosti mešanjem različitih stilova u istoj pesmi.“ 

Na albumu “Ethno Doom” koji je jedini dugosvirajući album ovog hrvatskog sastava (imaju još jedan demo, 3-way split sa bendovima Hukkunud Hinged i Wainas i nekoliko učešća na raznim kompilacijama) imamo devet pesama rasproređenih na tipično trajanje jednog doom albuma, 75 minuta. Iako nisam poznavalac međimurskog melosa neke pesme prepoznajem iz drugih obrada (“Grad se beli” – Azra i “Mura, Mura” – Rundek). Ostatak mi je nepoznat ali je prepoznatljiva elegična atmosfera pesama dušu dala za doom aranžmane tako da mi je potpuno jasno zašto se ekipa odlučila da ovakvu ideju pretoči u delo.

Nema razloga da seciram ploču pesmu po pesmu jer je formula gotovo ista kod svake, red ženskih vokala, red grubih muških koji variraju od harsha do growla, malo akustike pa prelazi u najmračnije rifove začinjene basom i bubnjevima koji se uporno trude da ritam pretvore gotovo u hibernaciju, stvarajući tako mračnu i zlokobnu atmosferu. Dužina pesama (od 7 do 13 minuta, osim poslednje od 2 minuta koja je svakako neka vrsta outro-a) nikako nije problem jer ni u jednom trenutku nisu dosadne zahvaljujući menjanju dinamike, tempa i ritma. Najuspelije su svakako “Mura, Mura” i “Sirota sam”, mada je i muški vokal na “Vuprem oči” doprineo pravoj pravcatoj horor atmosferi.

Dodao bih čak da je poprilično lako primetiti kako se izdvajaju dva autonomna stila muziciranja na ploči, sa vokalima je to neofolk ili čak medieval, a bez vokala karakteristični funeral doom koja ipak čine koherentnu celinu odavajući utisak da je naposletku sve baš onako kako je i zamišljeno, slepljeno bez ikakvih vidljivih tragova. Autentično i majstorski…

Za kraj, dve molbe, ako iko zna da li ovaj bend još postoji, voleo bih da mi da pobližu informaciju ili čak da me poveže sa članovima benda sa kojima bih voleo da odradim jedan intervju jer me zanima mnogo stvari oko “Sinova Međimurja”, a ako neko slučajno ima ovo izdanje na CD-u (ne znam ni da li je izašao u takvom formatu) a prodao bi ga, da mi se javi, jer bih voleo da “Ethno Doom” imam i u fizičkom obliku.

To bi svakako bio znak da ovaj album toplo preporučujem. Kako ljubiteljima doom metala tako i onima koji vole etno prizvuke.

Zoran Popnovakov