Zanimljivo je kako upravo iz Južne Koreje, nama laicima naizgled stabilne i uređene države, u poslednje vreme dolaze dve najishajpovanije i najbrutalnije kritike kapitalizma i socijalno-ekonomskog raslojavanja uobličene u filmsko-serijska sočinjenija – Parazit i Squid game, ovenčane što nagradama što ekstremnom gledanošću.

I može se reći da je u slučaju Squid game-a to donekle objašnjivo, iako se serija na Netfliksu sa vrlo malo početnog kapitala u reklamiranju gotovo samostalno i samosvojno probila do publike i neke svoje samobitnosti u moru sličnih koncepata, od kojih najpre treba izdvojiti japanski Battle royal, ali setiti se i gomile drugih kao što su Igre gladi, ali i polublentavi Escape room (sa kojim deli pa skoro identičan DNK).

Međutim, upravo ukorenjenost u sadašnjem trenutku, a ne u neku udaljenu distopiju i „blisku budućnost“ čini uspeh ove serije objašnjivim i rastumačivim, upravo je snažno podcrtana socijalno-ekonomska komponenta ta koja je rezonovala sa gledaocima širom sveta koji su se lako identifikovali sa „do duvara“ doteranim običnim svakodnevnim ljudima, čineći ovo najgledanijom serijom na Netfliksu, iako ne dolazi iz američke produkcije.

Međutim, iako je hajp objašnjiv, ne znači da je dokraja opravdan, međutim i u moru dramaturških, motivacijskih, kreativnih i nekih drugih mana, Squid game uspeva većim svojim delom da opravda činjenicu da su za nju čuli i mala deca u Amazonskoj prašumi. Šta su prednosti? Pre svega, živo, iako stereotipno postavljeni i predstavljeni likovi od krvi i mesa, tipični unazađeni sistemom predstavnici društva, takoreći ne samo naše komšije nego i mi sami, samodestruktivni kladioničari iz kraja, muvači i zgubidani ispred dragstora, lake secikese grube spoljašnjosti ali meka srca, wannabe menadžeri i diplomci „poslovnih“ škola sa iluzijom da im svet duguje život Kanje Vesta jer znaju da pomože dva dvocifrena broja.

Upravo stavljanje oživotvorenih likova u koncept „igara do smrti“, koji iako deluje malo blesavo, zapravo upravo zahvaljujući takvim likovima oživljava u vidu modernih gladijatorskih borbi u kojima se očitava ne samo banalna kritika kapitalizma već i slika kapitalizma naslikana na najdirektniji način – šta su drugo takmičari nahuškani jedni na druge da lažu, varaju, spletkare, podmeću u borbi za idealizovanog praboga kapitalizma (kamaru novca koja im, nimalo slučajno, visi nad glavama kao usud) dok se bogatuni naslađuju u svom baršunasto-ćilibarskom bahanalijsko-orgijskom užitku u kuli od slonove kosti nego jedna vrlo direkna slika današnjeg društva u kojoj jedni putuju u kosmos, a drugi nemaju ni za leba (s te strane nije ni čudno što se kao jedan od glavnih „negativaca“ nameće upravo lik koji je bio dika susedstva i budući bankarski superstar, kao simbol svih onih berzanaca i bankara koji su ojadili svet u poslednjoj ekonomskoj krizi, u susprotnosti sa vrlo očiglednim negativcem u vidu lokalnog sitnog mafijoze sa tetoviranim licem).

Da ne spominjemo i sirovu aluziju na koncentracione logore, koja se ogleda što u uniformisanosti takmičara i čuvara, što u vrlo hladnim i skoro proračunatim egzekucijama. I detalj o kome se ne govori puno, a to je šareni, skoro naivno dečji dizajn igara i scenografije, koji ne samo da još jače podcrtava kontrast između užasa na koji takmičari pristaju i lokacije, već i pokazuje glavnu obmanu kapitalizma koji je pacovsku trku koju trčimo svaki dan makar okružio šarenim đinđuvama lake pop-zabave u vidu konzumentske antikulture koju kusamo uz povećan račun za ulje i struju.

U radnji koja je napeta, na momente emotivna i sentimantalna, naslućuju se epizode, kao što je ona sa natezanjem konopca, ili sa igranjem klikera, koje predstavljaju nešto najbolje što ćete videti na televiziji ove godine, uz pravu kombinaciju nečega što ima i efekat zabavnog u smislu emotivne investicije u ono što gledamo i surovo poučnog (SPOJLER: s te strane ne bih bio ni suviše kritičan prema „glumi“ koja se kritikuje u 7. epizodi kada se pojave VIP-ovci, treba imati u vidu da je to korejska donekle karikirana vizija američke bahatosti i nezaježljivosti, koja se upravo ogleda kroz nešto preglašeniju glumu i postupke).

Međutim, oseća se dramaturška razvučenost, činjenica da je projekat isprva zamilšljen kao film, ponešto je predvidljivo i lako naslutivo (npr. SPOJER ima li nekog ko nije zaključio da će se takmičari, u duhu svega viđenoh do tada, klikerati između sebe), za dosta toga treba suspendovati nevericu i pustiti mozak na polje kreativnosti, ali treba priznati da je Squid game, i stilom, i porukom, i efektom „značaja za trenutak“ postao svoja zver koja se izborila za mesto u pop-kulturi i namerava tu još dugo da ostane.

Slobodan Novokmet