Dugo sam želeo da odem na Nišvil, ali festivalski dani su se uvek preklapali sa drugim dešavanjima, a Niš nikada nije bio dovoljno blizu za vožnju autobusom.

Ove godine mi se ta želja ispunila, pa sam došao u Niš već u sredu, pun očekivanja. Taj dan je bio namenjen zagrejavanju pred početak glavnih festivalskih dana, od petka do nedelje. Pripremao sam se za ono što će doći tako što sam obišao tvrđavu i utvrdio gde se koja bina nalazi. Na Nišvilu sve ide po starom dobrom - ko pita, taj ne obilazi ceo krug oko tvrđave tražeći River Stage, jer festival nema nikakvu mapu, dok je satnica za festival dostupna samo na sajtu. Festival se diči sa desetinom bina, od kojih sam video tek polovinu, a od 200+ izovđača, broj onih koje treba da čujete je dvocifren.

Moja očekivanja su se znatno smanjila nakon što sam video katastrofalni dizajn ovogodišnjeg festivala. Dovoljno je da bacite jedan pogled na naslovnicu kataloga i da vidite da ga je radio neko iz prošlog milenijuma, ali da bih vas sačuvao od tog prizora, prepričaću vam njegove glavne elemente: na vrhu tvrđave zmaj raširenih krila, sa naočarima za sunce, peva na rokabili mikrofon; ispod njega žena dobijena u miksu filmova Mad Max i BloodRayne, nosi crnu, zaštitnu masku i usko odelo koje naglašava otvoreni deklote. Ona je tu da pridržava kontrabas na kojem piše godina i ime festivala, ali tu su i dva mača zadenuta iza kontrabasa, za slučaj da navale orkovi na glavnu binu. Da, ona je oslonjena na namunjeni čoper na kojem zlatnim slovima piše Jazz. Ovaj horor dizajn je odštampan i na majicama, pa ne možete da pobegnete od njega, jer volontersi su svuda i uglavnom ne znaju ništa od potrebnih informacija i uvek vas šalju na muzej, gde je novinarski centar.

Kakva je naslovnica kataloga, takav je i program, pa na Nišvilu, za razliku od mojih očekivanja, možete da čujete sve, pa i blagi turbo folk, jer oko 12 kreće program u kafiću u tvrđavi, odmah iza Muzej stejdža, odakle dolazi živa svirka i obrade Nataše Bekvalac. Šešir moj je video i gore od toga, pa nakon što sam odbacio sve ono što sam očekivao, mogao sam da se provedem kao pravi turista u Nišu. 

Vratra, foto: Frik Art

Bina pored reke je odlično mesto za koncerte, na vrlo lepoj lokaciji, pred uređenim amfiteatrom na čijem vrhu stoji bista Šabana Bajramovića. To je verovatno razlog što je skoro svaka grupa koju sam čuo tu svirala Đelem, đelem, sa više ili manje kvaliteta. Od četiri izvođača koji su se predstavili u sredu, samo je Vartra vredna pomena.

Zahvalan sam Nišvilu što ih je uvrstio u program, jer sam ih do sada čuo samo jednom na Javorvudu, u Bosni, na više od 1000m nadmorske visine. Njihov nastup je bio nezaboravan. Činilo se kao da prisustvujemo obredu nekog plemena, a sve, od muzike, preko scenografije, do plesa i reakcija publike je bilo hipnotišuće. Nisam imao osećaj da se pesme završavaju, sve se spajalo u jedan beskonačan, vanvremenski trenutak u kojem nas je bend vratio u vreme bajalica i magijske moći reči. Različiti bubnjevi, snažni vokali, violina, didžeridu i električna gitara koja zvuči kao grmljavina, uveli su nas u svet Vartre gde se ljudsko telo čini svemogućim, svetim. Njihova muzika se ne sluša, već proživljava, a pošto uz njih idu i kostimirani plesači, kao i velika grupa fanova, ne možete da se ne osetite delom plemena, čak i na razdaljini od benda, pod svetlima parka i pogledima Nišlija koji trse kokice.

Od četvrtka sam, kao i na svakom festivalu, računao da ću hvatati što više bendova, u želji da otkrijem nešto novo. Prvi takav bend koji mi je zadržao pažnju je Zašto Kafka?

Ovo je instrumentalni sastav čija muzika je slikoviti, fjužn trip. Instrumenti su pod brojnim efektima, pa se neki zvukovi čine kao da su iz druge dimenzije, a imena pesama sugerišu u kom pravcu ide istraživanje benda: Žmurke, Igra, Matriks… Ipak, nisam ostao na ovom koncertu jer sam želeo da čujem i mladu pijanistkinju na bini ispred muzeja.

To se pokazalo kao totalni promašaj, što nije bio redak slučaj na festivalu, jer među gomilom imena, mnogo toga je bilo nekvalitetno, sklepano i promašeno. Horovi, kaver bendovi, jezivo dosadni Šinobusi, sve je to izgledalo nabacano i pokrpljeno kako bi statistika u najavi festivala izgledala mnogo vrednijom. Ne vredi spominjati ono što mi je oduzelo vreme, živce i volju za slušanjem muzike.

Bas i stega, foto: Frik Art
Ono što je sigurno vredno je nastup benda Bas i Stega. Od prve pesme su probili zid između sebe i poređanih stolica na Open stejdžu, nakon čega je bio dovoljan jedan poziv da masa priđe pred samu binu. Bend se čini potpuno novim, iako su dva člana tu od početka, ali zbog novog imidža frontmena morate da se zapitate kako bi psihodelični instrumentali legli u seriji Peaky Blinders. Nove su i pesme u kojima je sve više pevanja i teksta, što je na prethodna dva albuma bilo znatno ređe. Stare stvari voze i dalje, a celokupan gruv je modernizovan, pojačan semplovima i mnogo bogatijim zvukom klavijatura. Euforija slušalaca je bila ravna onoj koja je zaokupila masu kada su na glavnoj bini izašli Gipsy Kings i zapevali Bamboleo.

Iznenađenje mi je bila i činjenica da je jedino za program na glavnoj bini potrebna ulaznica, vrlo čudne cene (1750din za veče), pa me nije začudilo kada su mi Nišlije u razgovorima otkrili da niko nikada ne kupuje ulaznice, već da se one trampe i udeljuju među ljudima po dogovoru, pošto festival poklanja gomile karata firmama i sponzorima.

Ipak, kvalitet programa na glavnoj bini je bio za svaku pohvalu. Sve što sam čuo tamo, bilo je zlato, ali moja pažnja je uvek usmerena na manje bine i bendove koji tek dolaze, tako da sam se uglavnom vrteo između Open i Museum stejdža.

Open stejdž je bio mesto sa najviše alternativnog zvuka, ali i mesto na kojem su se najčešće mešali zvuci sa različitih bina, pa ste tako tokom koncerta Nesvrstanih, koji pretežno sviraju lagani fado, mogli da čujete rep binu negde iz pozadine, gitarski zvuk sa glavne bine, kao i zvuke klavira iz bioskopskog programa u blizini.

Verovatno glavni razlog mog dolaska na Nišvil je bio nastup Natalee sa bendom. Ovo je bila apsolutna pobeda, jer nakon 3 godine od kada sam je prvi put čuo na Cantout festivalu, Natalija samo napreduje i oko sebe okuplja sve bolju ekipu za rad. Ovo je bio prvi put da je slušam sa celim bendom, u kojem su osim njene standardne četvorke: ritam-sempler, bas, Luna Škopelja i solo gitara, bila i dva duvača. Od samog početka su kupili publiku sa pesmom Novi dan, ali kada je Natalee ustala sa svog trona i nastavila svirku stojeći uz pesmu Ćao, publika je već bila oduševljena toliko da su i penzioneri podizali ruke i tapšali. Ono što volim kod njene muzike je savremenost tema i pogađanje suštine, pa je pesma Jeftini materijali himna jedne generacije, a to se posebno oseća na jugu Srbije, u Nišu i okolini, odakle je i ona. Razlog zašto iznova idem na njene nastupe su momenti improvizacije, oni trenuci kada se ona i bend spoje u muzičkoj igri, kao što je bilo dobacivanje u solažama između gitariste i trubača, ili menjanje teksta tokom pevanja da bi se umesto Beograda, prozvao Niš. Iako pratim njene društvene mreže gde je pesma Mesec već dobila mnogo popularnosti, ovo je bilo prvo premijerno izvođenje sa gostujućim reperom, koji se pridružio i u džem-improvizaciji za kraj. Znam da mi je ovo bio najupečatljiviji nastup na Nišvilu, jer i nakon deset dana pevam njene pesme i prisećam se trenutaka.

Zahvalan sam Nišvilu i za dva koncerta lokalnih bendova. Otkrio sam Bohemiju, bend za koji nisam imao pojma da postoji, a čija me je pesma Prolazi vreme kupila na prvu. To je bila završna pesma na nastupu, ali u njoj se spojilo sve ono što ovaj bend ima: stav, energiju, želju. Već na prve taktove, čitavi redovi su ustajali i prilazili bini, kao da su čekali samo taj upečatljivi refren. Svaki član benda je priča za sebe, i vizuelno i po onome što svira, jer ovakva postava se ne viđa često u rokenrolu. Voleo bih da Hali Gali predstavi ovaj bend na budućim festivalima i da Bohemiju mnogo češće možemo da čujemo i van Niša.

Za drugi bend sam se već oštrio ranije. Pored brojnih pozitivnih kritika za njihov prvi album, bend Prljave sestre sam čekao uživo da bih znao da li mi se zaista sviđaju. Sada, posle samo dve pesme koje sam stigao da uhvatim, od kojih je Kiša trajala barem dva i po sata, siguran sam da je istina sve što se pričalo o njima. Do sada nisam bio ni na jednom koncertu gde je u masi stariji čovek koji drži transparent na kojem piše “To kumče tooooo”, a da sa bine gruva stoneraj u vožnji preko distorziranog basa. Ako bih imao poslednje reči za ovaj bend, rekao bih da se ne sme zaboraviti tema iz Simpsonovih na gitari u sred rokanja završne pesme. 

foto: Frik Art
Otvoreni stejdž mi je otkrio još jednu činjenicu - zašto me ne radi Sana Garić. Već sam je slušao jednom u Ljubitelju, u Gornjem Milanovcu, i rekao bih da je to bila jedna od pet najgorih svirki u mom životu, ali mogao sam to da opravdam tehničkim problemima, ali ovde, gde je bina bila iznad standarda alternativnih svirki, čulo se sve šta fali njenoj muzici. Iako je na bini dopadljiva, a pesme često imaju dobar gruv, sve je to mlako i neostvareno. Njen glas se gubi u visokim tonovima, na kojima ne znam zašto insistira skoro u svakoj pesmi. Tamo gde je mekana i sanjiva je najbolja, ali ti momenti su ređi.

Ostao sam do poslednjeg dana festivala da bih čuo Drvo Truo, bend o čijem sam debi albumu već pisao, ali sam ih čekao godinu i više da ih čujem uživo. Ovaj bend je dobro osetio pandemijsku sudbinu muzike, jer taman kada su objavili svoj prvi album, posle decenije zajedničkog sviranja, došla je blokada za sve događaje, pa je muzika živela samo onlajn. Konačno smo bili u mogućnosti da ih čujemo ispred muzeja, na bini koja je bila potaman za ovakav koncert. Prvo što sam osetio na njihovom koncertu je koliko je zvuk pun. Sve što čujete na albumu, čućete i ovde, samo još masivnije. Retke su solaže koje se zapamte, ali u pesmi Neka je neka čućete jednu koja je nezaboravna kada je doživite uživo. Drago mi je da je bend pregurao kroz sušni period i da već imaju i novi materijal, od kojeg su nam predstavili, premijerno, jednu novu pesmu.

Žao mi je što nisam više vremena proveo pred hip-hop binom, jer su u tri dana predstavljeni brojni reperi iz Niša, kao i sa srpske scene. Ne interesuje me šta će Škabo da kaže, ali zato bih opet otišao da slušam Taza. Ono što sam čuo od niške scene je vrlo upečatljivo, pa ću se u narednom periodu više posvetiti otkrivanju te scene, jer osim Stereo Banane, postoji još mnogo izvođača koji virtuozno koriste jezik i dijalekt, a da bismo ih čuli uživo, moramo palimo za Niš. Najveći problem je bio što je ovaj stejdž bio znatno udaljeniji od svih drugih, a zvuk sa bine je bio katastrofa, pa je matrica često ubijala sve što se čuje iz mikrofona, a pauze između izvođača nisu bile vredne čekanja. Ipak, na bini je bila i gitara tokom nastupa autora Zero 2. Taj miks tvrde gitare, drum & bass gruva i Adama Rakića iz benda Senshi koji valja raga strofe kroz pesmu je nezaboravan.

Za one koji su hteli samo džez, glavna bina je bila pravo mesto. Zbog toga kako je uređena i organizovana, činilo se kao da je u pitanju drugi festival, jer dok je van ograde sve ličilo na vašar, unutar prostora koji se naplaćuje, sve je bilo sređeno i podređeno muzici. Dve bine na kojima su se smenjivali izvođači u razmaku od 10 minuta omogućavale su da neprestano slušate dobru muziku u višečasovnom bloku, bez ikakvog pomeranja. Pred binom su bili poređani redovi plavih stolica, između kojih su promoterke, poput konduktera, šetale i pitale o vašim pušačkim navikama.

Uspeo sam da uhvatim mnogo velikih imena i puno dobre muzike. Među njima najviše sam se oduševio sekstetom Dragana Milovanovića, Tango džez kvartetom iz Argentine, koji je zajedno sa mladom, lokalnom filharmonijom Naissus izveo neke od najboljih stvari Astora Pijacole, a imao sam priliku i da slušam omiljene džez postavke, kakav je trio iz Albanije: klavir, kontrabas i bubanj. Naravno, morao sam da odem i na Bregovića, samo da bih mogao da kažem da sam ga video i čuo uživo, ali ceo koncert mi je bio nezanimljiv, jer ono što Bregović prodaje kao balkansku muziku, meni izgleda kao ajvar koji možete da kupite u supermarketu u Americi, na onim policama obeleženim sa Yugoslavia. Bregović, kao stari ujak gastos sa glupim forama, ali dubokim džepom, baca forice i vadi pesme od Bella Ciao do Kalašnjikov, a masa je u ekstazi, pa sam ja jedini koji sedi sa nabijenim šeširom i osuđuje kako ljudi mogu da uživaju uz pesmu u kojoj je ceo tekst hopa-cupa.

Nišvil je drugačiji od svih festivala u Srbiji baš zato što je kao svi drugi festivali u Srbiji, ali u jednom. Grandiozna ideja da se sve spoji u jedan događaj u dve nedelje je dobra zamisao, ali realizacija je više nego izazovna, pogotovo kada imamo u vidu da festival ne dobija previše podrške iz budžeta. Ipak, jedva čekam da opet idem na Nišvil, jer koliko god propusta imao, ovaj festival je autentičan po duhu i atmosferi koja vlada u gradu u tom periodu. Greška je ako mislite da je to samo festival za ljubitelje džeza, jer zapravo na Nišvilu možete da čujete sve, pa i elektroniku, a džez je tu kao onaj natpis sa naslovnice, samo jedan hešteg kojim se festival reklamira.

Andrea Kane