Od prvog trenutka je bilo jasno da će ove godine Belgrade Beer Fest biti poprilično ekstremna vožnja. Izvođače saznajemo šest dana pre početka, satnice se menjaju i onda sve niče kao iz vode, zahvaljujući predanom radu svih mogućih službi i osoblja. Komentari na Facebook stranici su prepuni Qanonovaca i sličnih manijaka, oni što svake godine mrze sve deluju čak simpatično u poređenju sa lažnim profilima koji razgovaraju sami sa sobom. Nije im žao nijedne izgubljene duše, ljudi su ubijani ili im je bilo vreme da umru. Svaki put poželim da krenem u napad, da im sve po spisku, ali poštujem organizatore i ne želim da se svađam. Čudne opaske nalazim čak i na stranici jednog od izvođača koji će garantovano napuniti prostor ispred glavne bine, čitam više nego racionalno objašnjenje frontmena o rizicima i posledicama. I sve više mi smeta ovaj jaz, ova post-truth era koja je počela u vreme kada su neki klinci iz Makedonije pisali lažne vesti pred izbore u Americi. No, dosta o tome. Idemo da slušamo dobru muziku.

Stižem na Ušće sa photo i press narukvicama koje mi omogućavaju sve sem penjanja na glavnu binu i završavam u gomili ljudi koja čeka ispred ulaza. Bend The Tilt koji je dodat na spisak u poslednjem trenutku već nastupa, komentarišem nešto povodom toga. Jedna žena mi predlaže da pokažem narukvice i da prođem, što i činim. Obezbeđenje proverava moj digitalni sertifikat o vakcinaciji i ulazim. Krećem ka main stage da poslušam The Tilt i usput shvatam da sam sama samcata. Na barijeri takođe nema nikoga, sve je prazno. Čujem fin bariton i zvuk koji je mešavina new wave i savremenog synth-popa.

Kako je to biti jedina osoba u publici? Čudno. 2018. sam ostala sama kad je pala kiša jer sam znala da će zalazak Sunca posle toga biti spektakularan, ali ovo je drugačije. Bend nastupa kao da je sve u najboljem redu, zahvaljuje mi u množini. Osoblje ne obraća pažnju na njih, sem obezbeđenja. Tek negde pred kraj pojavljuje se gospodin sa video-kamerom i stativom. Meni žao: muzičari su uvežbani, pevač ima baš fin bariton, repertoar im je mešavina obrada new wave i synth hitova, te originalne muzike u sličnom stilu. Sigurna sam da bi mogli da budu predgrupa nekom stranom bendu, imaju harizmu. Prilazim klavijaturisti u backstage prostoru i predstavljam se kao „ona što je bila publika“.

Nalećem na Tap 011 koji daju intervju i slikaju se za medije. Tabloidni lešinari čekaju pogodan trenutak da ih pitaju šta misle o onoj dvojici repera kojima je zabranjen ulazak u Srbiju. Posle ih pitaju nešto što normalnom čoveku u XXI veku nikad ne bi trebalo ni da padne na pamet – da li treba održavati koncerte samo za belce, samo za crnce, samo za žene. Goca Tržan im drži predavanje u vezi sa ljudskim pravima, u kontrastu sa uvodom u ovaj tekst. You go, girl.

Pratim deo koncerta i đuskam ispred publike, pa odlazim na drugu binu kako bih ispratila ono što traži publika ovog web sajta. Ono što me čeka je grandiozna pank žurka, gde se smenjuju tri fantastična benda sa kultnim statusom: Zvoncekova bilježnica, KBO! i Six Pack. Publika su uglavnom verni obožavaoci, kako predstavnici generacije X, tako i oni koji su najbolju eru domaćeg panka otkrili verovatno preko svojih roditelja ili džarajući po downloadima na internetu pre nego što je streaming počeo da dominira. Kasnije su se pojavili čak i neki momci u majicama Bijelog dugmeta – bilo im je jasno da je zabava ovde, da je iskrenost ovde, a ne tamo gde se dešavao nekakav skandal i gde je bilo novinara i fotografa koji se nisu pojavili ni na jednom od nastupa. Hmmm, već sam spomenula lešinarenje, ovo bi već bila patološka varijanta.

Pankeri generacije X su cool ljudi. Uopšte sebe ne posmatraju kao zvezde, kao idole onih koji su se pre gotovo tri decenije pronašli u njihovim rečima i agresivnim melodijama u sred medijskog mraka i rođenja turbo-folka. Sa druge strane ograde je žurka, a oko bine i pozadi domaćinska atmosfera koja će opstati tokom sledeće četiri večeri festivala. Za one koji piju ima piva, za retke sXe biljke poput mene kole i nešto malo energetskih pića. Malo me podseća na atmosferu na alternativnom stejdžu pre tri godine, gde su muzičari i organizator takođe prihvatali nas fotografe kao svoje najrođenije. 

Nastup Zvoncekove bilježnice bio je prepun dosetki i zabavnih najava pesama, Tozza je odličan zabavljač i ne libi se da potkači one koji su to (verovatno) zaslužili. Objavio je da je u publici momak koji prodaje diplomu niže muzičke škole i koji je tražio da se to oglasi. Posle dramske tišine rekao nam je da se taj momak zove Goran Bregović. Usledilo je cerekanje. A kako bi drugo?

Tozza se takođe potrudio da svakog od članova benda predstavi na svoj način.

„Ako niste znali, ako nemate pojma, ako niste slučajno zalutali, a sumnjam da ima takvih... čovek koji svira iza mene da ne bi kopao, plaća da bi se dopao, čovek kojem treba 5000€ da bi završio tri fakulteta i čovek koji najbrže štroji veprove neraste u Srbiji – Vuk Stefanović! I kontroverzni biznismen koji je udario babu krunjačem za kukuruz, baba je i dalje u bekstvu – Dreja Ramone! I naravno... onaj ko se obogatio... kontravetzni biznismen koji bi želeo da ostane anoniman, čovek koji i dalje prodaje prosjačke štapove po Srbiji, kuva domaći sapun, zabija krtičnjake, struže rogove za kuću, šilji pritke za paradajz, čiča iz Rogače.“ Tu je krenula duga gitarska deonica jer lidera drugog kultnog benda ne treba predstavljati.

Six Pack je okupio nešto više publike, verovatno se proces ulaska na festival ubrzao. Tražili su od posetilaca da naprave žurku sa „onim što imamo“ i u tome su i te kako uspeli. Publika peva u glas i sa njihovim legendarnim obradama i originalima, a a-capella verzije „Anđela“ je bila highlight nastupa. Kao i u vreme kad sam bila klinka koja se, kako smo mi to tad govorili, „primala“ na njihove verzije „Karma Chameleon“ i „Francuske ljubavne revolucije“ ne mogu da se otarasim mislim da su mogli da žare i pale jer je njihov zvuk bio toliko sličan žanrovima koji su polovinom devedesetih završavali u regularnoj rotaciji na MTV, nešto što je sad gotovo nezamislivo. Melodični, poetični, u duhu sa mutnim vremenom u kojem su se proslavili – što da ne? Proklete sankcije i surova stvarnost.

Ako ništa drugo ovo je bila dobrodošla doza nostalgije nama koji tada nismo još slušali malo disforičnije i mračnije podžanrove, čak sam došla i do setliste koju je posle prisvojila moja kuca, znajući da je to nešto važno. Srećom, nije je uništila. Slikala sam je sa njom. Lepo rekoše The Ramones, Džudi je pankerka.

KBO! je doveo atmosferu do usijanja. Kontrast između njihovih ritmova i atrakcija u luna parku čija su se svetla mogla videti kroz platno na zadnjoj strani bine bio je isprva pomalo bizaran, pogotovo kada bi se pomešali sa zvonjavom ili najavama vožnji. Ipak, vrlo brzo su animirali publiku toliko da se više nije čula Galija sa main stage. Naravno, usledile su i šutke. Jedan momak u prvim redovima završava na leđima svojih drugova i drugarica, kao da smo na klupskoj svirci u analognom dobu, a ne na festivalu u vreme pametnih frižidera sa kojih se može pristupiti društvenim mrežama. Gitarski soloi legendarnog Vuje koji nije delovao nimalo umorno posle nastupa sa Zvoncekovom bilježnicom su bili zgodni trenuci za ostvarivanje interakcije sa bendom koji je pozirao više nego strani izvođači. Još jedan dokaz da je ovo „domaćinska“ bina, mesto gde dolazimo da bismo se zabavili. A možemo i da upotrebimo termin koji su skovali neki od prvih komentatora na spisak izvođača: PUNK FEST.

Negde na polovini ovog nastupa, jedan od Blažinih „Kljunova“ mi javlja da imaju srebrnu narukvicu za mene. Neću stići na nastup NBG, ali ko bi odbio ovakvo iskustvo? Letim ka glavnoj bini, srećem bend u kontejneru koji su, sudeći po natpisu, delili sa Tap 011 jer članovi Bijelog dugmeta nisu bili zajedno. Dobijam svoju srebrnu narukvicu i ispijam konzervu ledene kole na iskap, što će me koštati promuklosti koja me i dalje prati dok ovo pišem. Posle kratkog uputstva od prisutnog osoblja i objašnjenja da smem da stojim samo sa desne strane i da publika ne treba da me vidi, penjem se gore na binu zajedno sa zvaničnom fotografkinjom festivala. Publika koja je ostala posle Galije oberučke prihvata novonastalo ludilo. Neki su se narokali piva posle ponude 3+1 jednog od dobavljača, drugi su prosto hteli zabavu kakvu prethodna dva benda žanrovski ne mogu da im pruže. 

Frontmen menja nekoliko standardnih kostima tokom nastupa – žuti i srebrni sako, te psihodeličnu košulju, ali zadržava majicu Moto Platz od, koliko ono beše, 6 €, koju ovde niko nije uspeo da mi pocepa. Ovo je reklama, mogu li da dobijem krompiriće sledeći put kad budu nastupali u Wurstu? Silazak sa bine u publiku već tokom prve pesme, „Da bog da crkô rokenrol“ i košarkaška lopta koja se prošetala celom binom uz (naravno), hit „Seks, droga i Bodiroga“ uveravaju one koji moraju na posao za pet-šest sati da ipak treba da ostanu do kraja i posle otpešače do kuće ako nemaju strpljenja za eluzivne noćne autobuse. Blaža zahvaljuje dvema predgrupama i ostavlja pitanje koji od prethodna četiri benda smatra predgrupama, a koje ne... a potom skandira samom sebi, što publika oduševljeno prihvata. Interakcija sa kamermanom je na visokom nivou, što je super i za video-snimatelja i za nas dve koje čučimo u svom budžaku. Ups, umalo da propadnem kroz rupu, što mi niko nije rekao da – gle čuda – stubovi moraju iz nečega da izlaze.

Nastup se završava tradicionalnim fotografisanjem benda sa publikom i, dok četvorica instrumentalaca već odnose svoje instrumente, publika dobija gotovo pa unplugged verziju „Sunca tuđeg neba“, a odmah zatim i onu košarkašku loptu koja je do tog trenutka bila ozbiljna i statinča poput gitarista i ritam sekcije. Pozdravljam se sa svima i odlazim jer za prvu noć festivala nemam dogovoren prevoz. Klinci koji sede i leže po pešačkim ostrvima i šumarku kod Palate „Srbija“ komentarišu kako je ovaj poslednji nastup bio najzabavniji. Šta da kažem sem da je to tačno, ali da je pre toga trebalo da budu na pank zabavi ispred Riff & Beer stage? Na autobuskoj stanici su uglavnom mlađi ljudi – jedan ne može da ustane koliko je pijan, te leži naslonjen na osvetljenju reklamu i sluša Brkove preko mobilnog telefona. Tu je i jedan koji mi kaže: „A šta misliš da ti i ja sad negde nestanemo?“ Dragi, jedini koji treba da nestane si ti – i to što dalje od ove žene. Volim dobre momke, a piletinu samo u gastronomskom značenju te reči.

Dok pregledam možda i previše fotografija, razmišljam koga je teže uhvatiti u letu: Blažu ili Gocu? Možda je krajnje vreme za fer borbu, ali samo ako i on bude nosio štiklice od 12 cm. Na kraju krajeva, ceo ovaj svet je laž – nema veze šta ste čuli, „Indirekt“ nikad nije počinjao u pola sedam. Išao je na prvom programu, ponedeljkom posle drugug dnevnika. A i ja vas lažem kada kažem da uopšte nisam umorna posle ovoga ludila i činjenice da sam zaboravila da večeram. Valja spavati i skupiti snage za još četiri dana.

E da... šta su tačno uradili Brega, Tifa i Alen, za sve one koji pitaju i one koje je Google pretraga slučajno dovela ovamo? Nemam pojma – a po onome što ste pročitali u vezi sa jedinom od spontanih press sesija kojom sam prisustvovala vidite da mediji izaberu samo ono što im zvuči senzacionalno, a prećute ono što se kosi sa njihovim stavovima. 

Iva Tanacković