U ne tako davnoj prošlosti, budućnost nije izgledala nepredvidiva. Onda se desilo to da su nam sadašnjost stavili pod ključ, a budućnost pod znak pitanja. Prošlost je ostala da se smeje kao pobednik iz tog duela jer, iako je prošla, zna da će biti jako dobro upamćena, a budućnost, koja tek dolazi, niko nije hteo. Za nas, ljubitelje muzike, otvorenog prostora, bine, gužve, fermentisanog napitka i vrlo glasnih tonova, deo toga se upravo vratio. Ne tako davna prošlost, iz ove perspektive, deluje maltene kao prethodni život, a ovaj drugi dan je taj „prazan prostor“ od preko godinu dana, momentalno obrisao i anulirao. Svet se bar na trenutak, vratio na svoje mesto.

Gorepomenuti „drugi dan“ je zapravo drugi dan Exit festivala, koji upravo re-proživljavam u glavi i trudim se da budem koliko-toliko objektivan u svojoj čauri subjektivnosti. Dakle... da krenemo kroz ovaj članak i 24 sata stajanja, udisanja prašine i vikanja na bradate šveđane u maskirnim pantalonama.

Nije tajna da mi je Sabaton jedan od omiljenih bendova i sama činjenica da su bili najavljeni za festival, značila je više stvari. Prvo... prvi nastup nakon više od godinu dana, za nas i za njih. Drugo, prvi festivalski nastup nakon više od godinu dana, ako se ne varam, možda i u svetu. Što znači: Otvoren prostor, veća bina, pirotehnika, binski rekviziti i kompletan set-up. Treća stvar je sastajanje sa ljudima koje nisam video jako dugo i doživljavanje cele te priče na vrlo poznati fanatični način raspoloženih istomišljenika.

Preskočiću ceo čin dolaska i pripreme i preći na glavno jelo. U tvrđavu smo ušli čim su kapije festivala bile otvorene i par minuta posle 19 časova, već smo bili zavareni za ogradu mejn stejdža, spremni za... pa bukvalno sve. Relativno raspoloženi Veles nam je izašao u susret i najavljivani pljusak je stao na svega nekoliko kapi kiše i udara groma. A kad smo kod toga...

Grmljavina sa neba, prešla je na binu i u 20 časova, devojke iz benda „Nemesis“ su spremne da probiju led i Šveđanima pokažu kako se to radi na domaći način. Vidna trema, nestala je sekund nakon što je Selena četiri puta udarila palicom o palicu i prženje je počelo. Melodična death metal mašinerija je pokazala kako se profesionalizam pretvara u rifove, a Sanja da i mi Alisu za trku imamo. 40-ak minuta čistog metala je proletelo kao ništa, a devojke su prezentovale najbolje sa svog prvenca „The war is on“, usput najavivši skori izlazak drugog albuma. Posebna pohvala ide za poslednju pesmu, gde se nešto desilo i nestao je zvuk na bini. Devojke, umesto da stanu, zbune se ili naljute su, svesne problema, zadnju pesmu otprašile kao da se ništa nije ni desilo i prisvojile vrlo zaslužen aplauz. Tako se to radi!

Nakon ovog sjajnog nastupa podignuta je zavesa sa „Sabaton“ natpisom, a sva misterija je ostala sakrivena iza nje. Umor, koji je bio svepristutan poslednjih 15 sati, sada je zamenjen euforijom i svaki minut počinje da se oteže u nedogled. Razbacane misli su se u principu svodile na vrlo jednostavno „’Ajde bre više“.

Izlazak fotografa ispred bine, bio je znak da će nešto uskoro da se desi i nedugo potom svetla se gase, a prvi tonovi već počinju da se promaljaju. Dobro poznati intro, vrlo jasno je najavio šta dolazi i da smo tu. Ovo se zapravo dešava i nema sile niti količine kiše koja će nas sprati odavde. Bina je tu, a mi smo ispred. Kratko i jasno. „Ghost Division“ je vratio vreme unazad i kao da se ništa nije desilo, kao da smo bili na istom mestu pre svega par dana. Atmosfera je od samog starta u vatri (figurativno i bukvalno), a koliko je sve ovo nedostajalo, vidi se ne samo po publici, već i samim izvođačima. Tragovi treme se primećuju čak i na veteranima nastupa, ali i da je bilo grešaka, one jednostavno nisu bile bitne. Set lista je bila obimnija nego inače (19 pesama), a hitova je bilo na pretek.

Sa poslednjeg albuma „Great war“, imali smo prilike da čujemo, pored naslovne „Seven pillars of wisdom“, „Attack of the dead man“, „The Red Baron“ i „Fields of Verdun“. Sabaton je jedan od onih bendova čije pesme su jako dobro prihvaćene od publike i upali su u „problem“, a to je koju pesmu staviti na set listu, a koju izbaciti. Pored neizostavne „Ghost division, bile su i naslovne „The art of war“, „Carolus Rex“, zatim „Lost Battalion“, „Night Witches“, „Lion from the north“ „Far from the fame“, himna „Primo victoria“, a nije moglo da prođe bez skandiranja uvoda pesme koja je nekako najprihvaćenija od publike „Swedish pagans“.

Iznenađenja je bilo nekoliko. Prvo, premijerno odsvirana obrada Radio Tapok-a „Defence of Moscow“, zatim jedna od meni najdražih, rađena za potrebe „World of Tanks“ igre, „Bismarck“, bila je šlag na torti, ali atmosfera je dostigla kulminaciju i svoj vrhunac čim se oglasio glas na srpskom jeziku sa uvodnim rečima „Tačno u tri časa, neprijatelj se ima razbiti...“. Srpska publika je tu eksplodirala i Dragutin Gavrlilović je imortalizovan i opevan iz 40 000 grla kroz reči pesme „Last dying breath“. Nakon toga, sve je bilo dozvoljeno. I kiša, i sneg i armagedon. Misija je bila obavljena.

Šveđani su nam priredili poslednje iznenađenje u vidu animiranog trejlera i najave pesme o Milunki Savić, što je samo potpalilo moju želju za novim albumom tog istog momenta. Prvi koncert, prvi festival i prva Sabaton svirka nakon toliko vremena, ostavila nas je raspamećene i nezasite za još. A veče još nije ni bilo blizu kraja. Ošamućeni i dehidrirani van svake granice, krenuli smo putem mase.

Svoje impresije pokušali smo da utolimo pivom, međutim to nije išlo po planu, stoga smo se prebacili na Fusion stage, gde su nakon uvek veselog i harizmatičnog „Atheist Rap-a“, nastupili moćni „Goblini“. Tu je došlo razočarenje broj jedan. Ne mogu da verujem da za nastup Goblina nije pala kiša....ovo je presedan. Standardno fenomenalni u svojoj izvedbi, opet su nam pokazali da smo svi „Jednina“ i da nema mesta razdoru.

Za to vreme, na „Explosive stage“-u se tresla zemlja dok je Nešo terao publiku na šutku sa „Bombarderom“. Tek tu, shvatio sam koliko sam umoran i završetak večeri, pre nego što smo pobegli putem autobuske stanice je došao slavno uz „Centurion“. Beogradski metal bend koji, u mom srcu, nema mesta za objektivnost. Jednostavno pogledajte i uverite se u kvalitet pesama. Momci su, pored svih muka otprašili svoj set perfektno, nažalost, dugačak svega pet pesama.

Ovaj tekst mi se slegao tek dva dana nakon svega, jer, udaljavajući se, prvim jutarnjim autobusom sa novosadske stanice, moj euforično-umorni mozak nije mogao da skapira magnitudu upravo dogođenog. Ostavljam drugima da pišu o ostalim danima, ovaj je svakako bio za moju dušu, a kako se sad vratiti u normalu svakodnevnice posle ovoga......iskreno, ne znam.

Milan Simić