Evo jednog simpatičnog dokumentarca koji će nas vratiti u vreme video-klubova kao jedno vreme vodećeg snabdevača kućnom zabavom u vidu filmske ponude.

Blokbaster lanac video-klubova u Americi bio je najveći takav lanac u svetu, u vrhuncu svoje moći brojeći preko 9000 objekata samo u Americi i vredeći preko 8 milijardi dolara, ustanovljavajući u jednom trenutku čak i svoju nagradu koju su delili slično Oskarima.

Međutim, promene koje su dovele do revolucije u tome kako konzumenti dolaze do filmova, pre svega video on demand, striming ili Eplovi servisi, kao i neumoljiva finansijska kriza 2008. godine udružena sa lošim i nedalekovidim menadžerskim odlukama, učinili su da se carstvo Blokbaster lanaca uruši kao rimsko, satre sa zemljom i ostane danas na jednoj jedinoj lokaciji u svetu. Ta lokacija nalazi se u gradiću Bend u Oregonu, a vodi je jedna ljupka ženica koja duboko veruje u taj biznis iako ga je vreme, nažalost, pregazilo.

Film prati upravo njena nastojanja da taj posao održi vitalnim, i mnogi sagovornici, zapravo, sa posebnim užitkom i nostalgijom, pričaju o kulturi rentiranja filmova na fizičkim nosačima kao što su VHS i DVD kao jednoj vrsti gotovo religijskog iskustva u konzumaciji filmske zabave. Zaista, ima nečeg u finalnosti fizičkih nosača sadržaja što ih čini ne samo trošnim i konačnim nego upravo zato vrednim, gotovo kolekcionarskim, a sama kultura fizičkog odlaska u određeni lokalitet, koji je ceo kao hram posvećen filmu, i biranje određenog sadržaja ima neobično nostalgičan emotivni luk za većinu sagovornika koji su svoj filmski ukus godinama gradili upravo u ovakvim hramovima.

Dokumentarac, koji ima srećan kraj jer poslednji Blokbaster video-klub opstaje i danas kao neka vrsta arhaične, ali voljene radnje koju posećuju zaljubljenici u materijalne i opipljive nosače filma, poziva u sećanje i nekih 10-15 godina žive videoklupske scene u Srbiji koja je neretko bila jedini izvor novih filmova u nas. Posejani i ugnježdeni, gotovo gerilski ili kao kakvi tajni antifašistički štabovi, po raznim vešernicama, atomskim skloništima, haustorima i memljivim ulazima, naši video-klubovi, inače prepuni piratskih VSH kaseta presnimavanih 200 puta, možda nisu nudili ugođaj zajedništva, komune i ugođaja „Izlaska“ kao glomazne i dobro osvetljene Blokbaster radnje, ali jesu nudili jedno uzbuđenje koje se danas, kada su nam mahom razni naslovi dostupni jednim klikom dugmeta, više ne opstaje, uzbuđenje da neki film postoji, da je njegova sudbina vezana za ograničeni broj materijalnih artefekata i da se, stoga, mora što pre nabaviti. Iako je danas filmski sadržaj dostupniji nego ikada, osećaj kada sam sedam puta išao u video-klub 1997. godine da bih video da li je kopija „Men in black“ slobodna da bih je najzad odgledao sa nezavršenim specijalnim efektima, nikada više nisam reprodukovao u eri Netfliksa i torenata.

Doba fizičkog rentiranja sadržaja možda jeste izumrlo, ali poziva u sećanje jedan period kada je isti sadžaj morao da se zasluži pomeranjem zadnjice sa kreveta, evocira jednu nostalgiju za filmom kao svetom fantazijom koja vredi da se otkrije i za koju se vredi boriti, nostalgiju za emocijom koja proizilazili iz osećaja da film možeš fizički da zagrliš.

Slobodan Novokmet