Nemam što skrivati da mi se posljednjih nekoliko Moonspell albumi nisu nešto mnogo svidjeli. Kratko rečeno, dosadni su. Žao mi je ako ću povrijediti osjećanja okorelih fanova, ali to su činjenice – Moonspell već godinama ne uspjevaju da reprodukuju kvalitet pjesama kao sa prvih nekoliko albuma. Subjektivno ili ne, tako je, i nisam mogao dati svoje puno objektivno mišljenje o njima. Možda bih i mogao danas, nakon nešto vremena, kada sa distance mogu mirnije i sa manje ličnih emocija da posmatram i slušam te albume – da nije izašao novi album. Razočarenje prethodnim albumima je prouzrokovalo da Hermitage-u priđem sa nevjericom. Slušao sam ga, onako, sa strane, sa margina, jednim uhom, dok bih nešto radio po kući. Nisam obraćao previše pažnje na ono što slušam. Onda sam pogledao i spotove koji su me samo još više odbili (potpuno neinventivni spotovi su danas postali kao neki must. Pored dobre pozadine, potrebna je dobra ideja i kamera. Pa i samo dobra ideja a loša kamera može da da dobre rezultate, ali ovaj prosjek, za bend kalibra kao Moonspell – maknite mi to).

Međutim, a uvjek ima neko međutim, malo malo pa su mi pojedine melodije golicale uši (solo na „All or Nothing“, moćna energija na „Apophthegmata“, Fernandov lavež na „The Greater Good“) i izazivale pažnju dok napokon nisam sjeo i preslušao Hermitage kako valja. Hermitage je melanholičan album, iako na početku to ne izgleda tako. Opet su uspjeli da uklope atmosferu jednostavne melanholije sa jačinom i energijom koju ovaj bend može da proizvede. Čuje se da album nije rađen pod pritiskom i da su sve kockice sklapane sa zrelošću i pažnjom. I dalje nije to onaj ultra visoki kvalitet sa početka karijere, ali jedno jeste sigurno – Moonspell se rijetko kada ponavljaju i u svojoj potrazi za svetim gralom znaju da iznenade. Hermitage je meni iznenađenje, na nekoliko pjesama baš veliko iznenađenje. Bolje tih nekoliko dobrih pjesama nego grdilo prosjeka. Prosjek zadovoljava ogromnu većinu publike, ali to je najkobniji put kojim jedan bend može da krene. Moonspell, na svu sreću, znaju za tu zamku i gledaju da je izbjegnu.

Nikola Franquelli