Prvi utisak nakon čitanja je zapravo žal što novela „Poslednje reči pisca” nije duža. Naravno, ne znači uvek da je duže i bolje, ali u ovom slučaju bi to sigurno bilo. Pošto sam imao tu sreću da dobijem u ruke probni primerak (materijal u celokupnom obimu i dizajnu, ali ne u konačnoj fizičkoj formi), pa ću navesti samo nekoliko stvari.

Poglavlja su kratka i jasna. Napisana biranim rečima i mogu se na prste jedne ruke nabrojati nepoznate reči koje bi zahtevale upotrebu rečnika. Čak bih na nekoliko mesta rekao da se autor suzdržavao da upotrebi teže ili mračnije izraze. To, rekao bih, ne utiče na sam tok priče, koji ide glatko, bez ispraznih i suvišnih, opterećujućih prelaza. Horror tematika u priči koja teče paralelno u srednjevekovnom i savremenom dobu je u ovoj noveli na zavidnom nivou, toliko da bi bez preoblema mogla biti štampana i u nekoj zbirci. 

Za sve one koji ono što čitaju vole da upoređuju sa nečim ili nekim, priča vuče za sobom nešto od stila H.P. Lavkrafta, i to ne bih uzeo nipošto za neko zlo. Naprotiv, dobili smo priču koja se dešava na domaćem terenu, sa domaćim junacima, a koja opisuje događaje,možda sa malo manje detalja nego što bi trebalo. Ipak, nudi se dovoljno opisa onoga što čoveka i ljudski rod tera da često uradi nešto kako ne treba (laž i prevara) ni ne očekujući kaznu za to. Na sreću, vešto je izbegnuta zamka upadanja u bajkoviti kliše, a tako smo dobili na momente baš jezivo delo. Priča deluje ozbiljno, u nekim delovima čak žalim što nema dužih (čitaj: krvavijih opisa), ali to bi možda uticalo na nesrazeran tok radnje, pa to ne bih zamerio u tolikoj meri (ako bi Milan odlučio da napiše širu verziju, samo napred!). Karakterizacija glavnih likova, Miloša, Ive, Damjana i Lazara, cara i njegove svite je ono što bi priči lako dalo potrebnu i širinu i dubinu, do formata jednog više nego dobrog horor-istorijskog romana.

S tim uvezi, sama karakterizacija likova je relativno skromna, pa je možda malo teže odjednom shvatiti razvoj događaja i zašto se nešto desilo kako je opisano. To ne znači da radnja teče bez smisla i da nema logičan tok, ima ga i te kako, a ono što smatram posebno važnim, nema “rupa” u priči, ničega važnog, a da nije objašnjeno. Događaji nisu prepušteni čitaocu tek tako da ih sam zamišlja, već su vešto vođeni od prve do poslednje glave. Na kraju, dobro (i brižljivo) odabrane ilustracije su odlično ukomponovane u sam tekst, i smatram da se izbor odlično uklapa. Možda bi mala zamerka bila što se nisu obezbedile neke originalne ilustracije iz crtačke branše, sa kojom autor zasigurno ima kontakte, a na kojima bi bili prizori iz novele.

Dok sam čitajući usput i razmišljao o tome kakvi su likovi koji vode priču, već sam došao do grandioznog finala, koje nije zbrzano. Tu se čak nazire i mogućnost neke vrste nastavka, što nije loše, ako autor pristane na tu vrstu obaveze. Zato bih ga i zamolio, ako se odluči na tako nešto, da obavezno razmotri opciju da nastavak bude nešto obimniji.

Sve to, naravno, ne umanjuje kvalitet ovog dela koje je za svaku preporuku, čak bih autoru, pre pisanja eventualnog nastavka, preporučio da i ovu priču ispiše ponovo, sa više detalja o likovima i mestima dešavanja i svim onim dodacima i opisima koji bi ga učinili vrhunskim literarnim delom.

Marinko Tikvicki

P.S.: Ostaviću tri tačke, da me ONAJ koji vreba iz tame ne bi odneo kad završim osvrt....