Malo je danas izvođača koji imaju dovoljno hrabrosti, volje, posvećenosti i kreativnog žara da svoju hard’n’heavy nostalgiju pretaču u autorski materijal, odnosno ne upadaju u zamku sa umetničke strane besmislenog, ali iz lukrativnog ugla gledano vrlo unosnog izvođenja obrada pop i rok velikana na zalasku po svim mogućim i nemogućim birtijama, bifeima, kafanama, baštama, klubovima, restoranima, hotelima, motelima, pabovima, splavovima, ledinama, njivama, selima i zaseocima, rokerijadama, gitarijadama, bajkerijadama, kobasicijadama, svadbama, krštenjima, slavama, ispraćajima, osamnaestim rođendanima, malim i velikim maturama, takmičenjima talenata i slično; u prostorijama punim dima od jeftinog duvana, alkoholnih isparenja i vonja prezasićenog znojem, mokraćom i ostalim fekalijama; publici koja se sastoji od olinjalih, osedelih i umornih rokera čije su sve evolucije i revolucije doživele svoj neslavni krah, porodičnih ljudi koji su tu da bi sebi dali oduška kroz hedonističke porive dok je muzika samo podloga za prejedanje i pijančenje, klinaca koji doživljavaju svoja prva pijanstva pod svetlom jeftine kineske rasvete i konfetama u zakupljenim lokalima, urednika kulturnih programa, nepreispitivanih autoriteta i članova žirija koji ordiniraju nacionalnim frekvencijama ružičastih i drugih boja iliti ljudi odgovornih za naše lične i kolektivne sunovrate – kulturne, moralne i civilizacijske. Prema tome, zaista je herojski čin kretati se u tom uskom manevarskom prostorom, u kom nostalgija nije brutalno podvrgnuta logici profita, i ostati svoj.

Ovi poslednji mohikanci tradicionalnih vrednosti, staromodne estetike, ratničke etike, brodolomnici izgubljenog raja sa časovnikom zarđalog mehanizma koji još uvek pokazuje vreme koje je iscurelo i rastočilo se u mrtvo more, plove misionarskim, samo svojim putem, vaskrsavajući drevne mitologije i propovedajući ih kao nove; simbolika naziva benda, naziva albuma i prelepo dizajniranog omota u modernom digi-pakovanju, sa pseudo-mejdenovskim fontom, ovde je više nego jasna.

Iskrenost, iskrenost i samo iskrenost. Međutim... 

U muzičkom smislu iskrenost je na ovom disku najupečatljiviji kvalitet, iskrenost koja nadoknađuje manjak invencije, žanrovsku klišeiziranost i kreativnu prazninu. Dominantnu ulogu u muzici imaju hard rok i tradicionalni hevi metal, a od ostalih upliva tu su simfonijski rok, power metal, progresivni rok, i na koncu vrlo suptilno provučeni synth-pop i industrial momenti koji na trenutke zamirišu na recimo Depeche Mode ili pak Rammstein u tvrđim delovima, pa čak i na gotik rok, odnosno gotik metal. Ovom poslednjem doprinose i vokali koji asociraju i na Nik Holmsa iz britanskog sastava Paradise Lost, međutim isto tako i na Pivi Vagnera iz nemačkog sastava Rage, a onda i na nekog trećeg ili četvrtog, jer su neujednačeni tokom albuma; kao što je uostalom i sama muzika prilično neujednačena, ne u smislu nekakve genijalne i lucidne eklektičnosti koja na koncu zvuči organski i prirodno, već više u smislu zbrljanosti svega i svačega.

Evidentan je ovde potencijal u kreiranju rifova, melodije, harmonije, aranžmana i progresije, ali sve se to izvodi previše školski, nevino i na već mnogo puta čut način, po davno utvrđenoj formuli. Nevinost i prostodušnost se očitavaju i u tekstovima koji nemaju hrabrosti da porinu i proniknu malo dublje od uobičajenih žanrovskih i pop-kulturnih standarda, pa tako često zvuče previše zabavnjački i mogu lako da odbiju čak i pasionirane pristalice svih ovde pomenutih žanrova. Produkcija takođe ima neoprostivih manjkavosti za današnje standarde, a možda su baš produkcija i miks trebali da zategnu, ušminkaju, doteraju i ispeglaju ponuđeni materijal koji je, čini se, pomalo ishitreno objavljen.

Međutim, sve to na stranu, viteške vrline koje poseduju članovi novosadskog sastava New Mythology su neupitne i neumitne, pa je preko potrebno povući jasnu i nedvosmislenu distinkciju između njih i svih pobrojanih aktera na muzičkoj sceni i u muzičkoj industriji iz prvog paragrafa ove recenzije odnosno perverzne izvitoperenosti pomenutih vrednosti i tradicije čiji su oni reprezenti, naročito ako uzmemo u obzir da je sav prihod od albuma namenjen u humanitarne svrhe, pored svih već navedenih razloga zašto je ta distinkcija važna, te ne čudi što ih je Hardwired Records prigrlio i smestio u svoj katalog, kao što smo i mi odabrali da ih slušamo, pišemo o njima i zaista uživamo, ali ne toliko fascinirani samom muzikom, koliko crpeći naslade iz nepatvorenog nostalgičarskog, sentimentalističkog i romantičarskog patosa kojeg ista nosi.

Aleksandar Petrović