Posebno sam slab na filmove (ili u ovom slučaju mini-serije) sa šahovskom tematikom, a na sajtu ćete pronaći i segment koji se bavi „najboljim šahovskim filmovima“. Prosto, ima nečeg u mentalno-takmičarskoj prirodi šaha što pogoduje dramama i trilerima o opsesivno-kompulzivnim pojedincima zategnute psihe koji se osim sa takmičarem s druge strane table najčešće i najpre sukobljavaju sa samima sobom. Nakon odgledanih sedam epizoda Daminog gambita mogu slobodno reći da smo dobili, bez premca, do sada najbolje snimljenu i odglumljenu filmsko-serijsku (jer ovo je na momente pre film od sedam sati) storiju o šahu, ili makar onu koja se dešava u svetu šaha, iako se šah može smatrati metaforom koja okružuje odrastanje i sazrevanje glavnog lika. 

U ovom slučaju to je devojčica-devojka Bet Harper, unesrećeno siroče koje nakon smrti, ispostaviće se pomalo šizofrene, majke završava u depresivnom domu/sirotištu za napuštene devojčice, gde sumornu svakodnevicu, koja je sve gromoroznije drži od šanse za normalnim životom, pretrajava dvema stvarima – navlačenjem na pilule za smirenje, kojima nelegalno kljukaju devojčice da ne bi pravile probleme, i šahom, koji počinje da je uči pomalo suzdržani domar vrlo brzo prepoznavši u Bet iskru istinske genijalnosti za ovu igru. Naime, Bet, iako počinje sa 9 godina, neobično razume i lako vizualizuje igru, a pilule za smirenje koje uzima dodatno pojačavaju njene sposobnosti da igra u glavi sama sa sobom i da do u besvest vrti i analizira partije u glavi. Od tog momenta pratimo vrtoglav uspon, i povremena jake padove, Bet Harper kroz svet šaha u tom trenutku, a u pitanju su 60-e, punom kompetitivnih i potcenjivanju sklonih muškaraca, kao i jednog globalističkog sukoba Amerike i Rusije koji se odigrava i preko šahovske table za svetskom dominacijom.

Čak iako ne znate ništa o šahu, a još bolje ako znate jer je konsultant za šah na seriji bio niko drugi do Kasparov, serija se može sa uživanjem pratiti kao jedan bildungs narativ o siročetu koje kroz sopstvene kompetencije raste i razvija se kroz surov takmičarski svet u isto vreme pokušavajući da razreši traume prošlosti i identiteta i potvrđivati sebe kao individuu i ženu kroz mentalno iscrpljujuću igru kojom dominiraju muškarci. Bet Harper kroz seriju ne samo da sazreva kao osoba, fizički i mentalno, već biva žrtvom svih mogućih autodestruktivnih poriva koji dolaze sa krizom identiteta, kao što su alkohol i rano navikavanje na pilule.

Anja Tejlor Džoj, koju smo izvoleli zavoleti još u „breakthrough“ ulozi u The Witch, senzacionalna je kao Bet Harper, noseći ovaj lik kroz različite životne krize i iskušenja lakoćom i ekspresijom koja se retko viđa kod jedne mlade glumice ovako jasno, suptilno i slojevito. Ona bukvalno, iako sve vreme ima 24 godine, raste pred našim očima kao lik i žena, a njeno sazrevanje kao na platnu odigrava se na najkrupnijim očima koje je Holivud imao prilike da vidi u poslednje vreme.

Ništa manje senzacionalni nisu ni produkcijski izazovi koji su prosto fascinantni za jednu mini-seriju o šahu, od rekonstrukcije epohe, scenografije, kostima, nekog sveopšteg vajba 60-ih koji prosto sija iz svakog vizuelno prijemčljivog kadra. Dominira i ekipa mladih muških glumaca, sve takmaca Bet Harper u svetu šaha, sa kojima je koliko rival toliko i kasniji ljubavnik i prijatelj, od plavokosog klinje iz Love actually, do izvrsnog Harija Melinga koji postaje jedan od najboljih karakternih glumaca u Netfliksovim produkcijama.

Naravno, da ne bi bilo sve bez mana potrudili su se izvesni stereotipi koji Ruse tendenciozno vide kao američkom kapitalizmu sklone antikomuniste koji se lako pomamljuju pod čarima Bet Harper, iako su kao šahisti proračunati kao roboti. Ceo taj senzibilitet sukoba sa Rusima na polju svetske dominacije u šahu vuče poreklo iz čuvenih duela Fišera i Spaskog, ali začudo u ovoj seriji lišen je mnogo banalnijih političkih implikacija i najvijačkih segmenata, iako poslednja epizoda serije, kad Bet igra u Moskvi protiv najboljeg ruskog šahiste Bodrova, vuče malo na senzacionalizam Rokija 4. Takođe, teško je progutati Betino naglo sazrevanje u šahu koje kao da se dešava momentano kako se susrela s tablom, pa i činjenicu da osim Judit Polgar u svetu šaha 50 godina nije bilo ženskog igrača koji je ravnopravno igrao sa muškarcima, šta god da je razlog za to.

Ipak, kao vid opunomoćavanja jednog ženskog lika sa kojim se jasno i lako emotivno povezujemo, ova serija je smislenija od većine lažno proračunatih programa koji tamatizuju jake ženske likove samo zato što je to „In“.
I pored sitnih štucavica, ovo je televizijski trijumf u svakom pogledu i serija u kojoj ćete lasno uživati.

Slobodan Novokmet