Ovaj francuski nobelovac u svom opusu ima nekoliko romana koji se mogu opisati kao metafizički krimići, što su mu neki i spočitavali nakon dodeljene nagrade. Ova knjiga počinje i teče gotovo kao klasični krimić. Detektiv nešto istražuje i ta istraga ga vodi od jednog do drugog čoveka koji mu pomažu da sklopi slagalicu. Međutim, stvari su ovde ipak bitno drugačije. Za početak, detektiv traži samog sebe, odnosno svoj identitet, koji je izgubio zajedno sa sećanjem i nikada nije pronašao. Istraga će ga odvesti do krajnje neobičnih osoba, čoveka tako visokog da u svom stanu niskog stropa najčešće leži kako ne bi razbio glavu; ili pak starca oženjenog osetno mlađom suprugom koja ga izbacuje iz apartmana kad pravi žurke za svoje mlade drugove.

Narator će usput u više momenata pomisliti da je pronašao svoj identitet, premda mu se sećanje neće vratiti, i onda će ga probati kao ulogu, ne bi li video kako mu odgovara. Pokušaće da ubedi sebe da je on neka od tih osoba, da nategne činjenice ili pak da se priseti prethodnog života, ali mu to, sve do kraja, neće poći za rukom.

Prva polovina romana je pisana svedenije od većine krimi romana. Rečenice su kratke, lišene svakog ukrasa, a takvi su i dijalozi. Kako se priča zatvara, sve više do izražaja dolaze meditativni delovi koji se bave pitanjem identiteta i sećanja.

Ulicu mračnih dućana je najlakše uporediti s Njujorškom trilogijom Pola Ostera, ali se te knjige ipak bitno razlikuju. Dok Oster pokazuje naglašenu potrebu da parodira i urušava detektivski žanr, Modiano koristi žanrovsku matricu da ispriča svoju priču, lišenu parodiranja. Rezultat je, svejedno, knjiga koju vredi pročitati ali koja ipak nije najobaveznije štivo.

Željko Obrenović