Muzički program poslednje večeri petog beogradskog Indirekta odigrao se na nekoliko lokacija širom grada. Moja malenkost je kao i prethodnih noći sonične užitke pronašla u Elektropioniru uz bendove Moussaka, Ljubičice i Porto Morto, dok je koleginica uspela da se nađe u jednom od dva epicentra dešavanja, u vračarskom Božidarcu gde je nastupao Marčelo sa svojim Napetim kvintetom. Drugi epicentar sa Anom Ćurčin i grupom The Changes u središtvu zbivanja bio je u Domu omladine. Sprat i Knap su kao i prethodnih dana takođe ugostili brojne izvođače i muzičke sastave, a dnevne panele, po navici, Beogradski market.

S obzirom na to da će ovaj izveštaj biti u nešto drugačijoj formi, zaključak ću pomeriti na početak i u narednim redovima baciti koju reč o samom Indirektu. Već treću godinu zaredom pratim beogradski ogranak, matično istarskog showcase/festivala Indirekt i moram priznati da je svake godine sve bolji i bolji, odnosno definisaniji, sadržajniji i interesantniji, a čini mi se i posećeniji. Gledajući slike sa dnevnih panela video sam da su bili dobro posećeni uprkos tome što su se dešavali u sred radnog vremena. Ta novina u odnosu na prošlu godinu, da showcase nije zakačio vikend, nije omela ljude da se u velikom broju pojavljuju i na večernjim događajima, gde dolazimo do nove tačke – muzički program. On je ove godine bio taman kako treba. Aktuelni izvođači iz sveta indie muzike, mahom sa ovih prostora, u klubovima koji zadovoljavaju potražnju i tek nešto malo onih bombastičnih, a opet lokalnih, imena. Mislim da su pronašli formulu za uspeh i naredne godine, ukoliko nastave da je se drže. Jedini problem, ako ga tako možemo nazvati, bio je u samim lokacijama, odnosno udaljenosti tematski sličnih koncerata, sa sličnom publikom. Sinoć sam recimo hteo da odem da ogledam Šajzerbiterlemon u klubu Knap, ali to nisam uspeo jer je svirka najavljena za ponoć kada se program u Elektropioniru završio. Pešaka bih stigao tačno na pola seta, ako ne i kasnije, a ni samim prevozom se ne bih bolje proveo zbog ,,arheoloških istraživanja“ u Kraljice Marije. Tako da je tu bio jedan od kamenja spoticanja. Međutim, ako izuzmemo taj deo, sve ostalo stoji na stamenom terenu i progres je evidentan.

foto: Iva Tanacković
Prva grupa večeri koju sam u potpunosti uspeo da ispratim bila je beogradska Moussaka. Preko njihove bandcamp platforme sam se još dosta ranije upozao sa radom im, ali je ovo bio prvi put da se udostojim uživo da ih pogledam. Oduševili su me. Pre svega muzičkim, dosta originalnim derivatom. U pitanju je surf osnova, isprepletana ovdašnjim folkom i na sve to po malo panka, po malo roka. Pravi instrumentalni gurmanluk, za one sa kalifornijsko-balkanskim afinitetima. Jedino što bih zamerio je što nemaju ni jednu skroz, na skroz svoju traku. Mislim, aranžmani su njihovi, pesme su surfom izmenjene do neprepoznatljivosti, ali opet, sve su uglavnom esencijom one naših narodnjaka i po nekog pop/rok izvođača. S tim u vezi na listi su bile numere Lepe Brene, Dragane Mirković, Zlatka Manojlovića, Bijelog Dugmeta i ostalih. Mene su posebno oduševili kompozicijom Nađija koju je Nenad Jovanović svojim izvođenjem davnih sedamdesetih populariovao. Set im je trajao celo jedno poluvreme, a sama svirka bila jako dobra, uvežbana i vesela.

foto: Iva Tanacković
Sledeći su se na stejdž popeli braća burazeri Stevanović, Vuk i Petar, narodu poznatiji kao Ljubičice. I njima je na raspolaganju bilo jedno fudbalsko poluvreme da pokažu svoj neupitni kvalitet. Shodno tome Petar se malo latio trube, malo gitare, dok je Vuk bio zadužen za bas deonice i laptop preko koga su išle matrice. Već sam pominjao da nisam fan bendova koji stvaraju kompleksnu muziku, a matrica ih uživo prati, no ovde se to ne može baš tako pojednostaviti, posebno ne zbog toga što Petar ni u jednom trenutku nastupa nije bio bez instrumenta. A i ruku na srce, kad ih vidiš onako razdragane i nasmejane na bini, nekako ni ne možeš ništa da im zameriš u tom smislu jer stvarno iluminiraju pozitivnom energijom. Na repertoaru sačinjenim od bluz/elektro pesama našle su se između ostalih Imam novi bend, Jedva čekam rat ljudi protiv mašina i O majmunu i zmiji. Za sam kraj su ostavili Godine u vetru i njom se oprostili od delimično popunjenog Elektropionira.

foto: Iva Tanacković
Zagrebački žanrovski neuhvatljivi bend Porto Morto je poslednji zasvirao i time navukao zavesu na ovogodišnji Indirekt, bar što se Elektropionira ticalo. Iskren da budem, nisam ovom sastavu pridavao preteranu pažnju ranije, ali od sinoć ću tu grešku svakako ispraviti. Veoma autentični, svoji i zanimljivi, na taj način bih ih opisao, a njihovu muziku kao eksperimentalni koktel sastavljen od avangardnih i karipskih tonova, džeza, afrobita, sa novotalasnim i post-pank začinima. Na bini ih je bilo sedmorica, pa možete da zamislite tu gužvu i to ludilo kada dvojica sviraju na trombonu, odnosno saksofonu, jedan na sintisajzeru, jedan gitaru, zvečke i tako dalje, i tako bliže. Za onakav sadržaj kakav iznose, možda je i to malo članova.

Nedavno su objavili svoj drugi album ,,Portofon“ i pesme koju su nam odsvirali uglavnom su bile upravo sa ovog izdanja. Sjedni, Bijeg, Ne Ne Ne Ne bile su samo neke od njih, dok je najveću pažnju privukla Kuća, gde je proradio The Residents uticaj, kako muzički, tako i estetski, pa su na glavama njih petorice osvanule kartonske kućice. U finiš su ušli sa Ručak u podne sa prvog albuma, pre koje je nekolicina srećnika mogla da uhvati diskove što poleteše sa bine u masu. Na stvaralaštvo ovog benda je očigledan uticaj ostavio Haustor, čiji frontmen Darko Rundek gostuje na jednoj numeri sa aktuelnog albuma. Upravo nju – Hodaj, su ostavili za doviđenja i rastanak sa beogradskom publikom.

Tako sam i ja završio moje ovogodišnje Indirekt sonično putešestvije. Novinarskim avanturama ovde nije kraj, jer slede utisci koleginice mi, Jelene Ostojić, sa svirke u Božidarcu.

U okviru dela Indirekt festivala koji je održan u Centru za kulturu Božidarac nastupili su Marčelo i Napeti kvintet sa brojinim gostima. Veče je otvorio DJ Uveq, a oko sat vremena kasnije na binu je izašao bend, a za njim i Marčelo, koji je koncert otvorio pesmom „Pegla”. Istakao da se, nakon što ih nije bilo neko vreme, „sve izautotjunisalo i sad treba snimati album”.

Spomenuvši da je „jedan od razloga za stres RTS”, pesmu „Šurda”, koja govori o čoveku kom su presele reprize serija na RTS-u, pa je postao serijski ubica i izgledao je kao istoimeni serijski lik, posvetio je Kendiju. Ovaj muzičar mu se kasnije tokom koncerta pridružio na bini, otpevavši s njim pesmu „Baba”, ali i „Arapske pare”, da bi se „pojavila” i druga strana ovog muzičara - Pablo Kenedi - s pesmom „Oreoli”.

Jedan od gostiju na koncertu bioje i Bane Trifunović, koji je bio deo izvođenja pesme „Kompromiskuitet”, rađene za predstavu „Dr Nušić”, koja se mogla čuti sa razglasa na protestima, ali ne i u teatru, s obzirom na to da je predstava zabranjena.

Iako je publika sve vreme solidno podržavala muzičare na bini, prva značajna reakcija izmamljena je pesmom „Bol i revolt”, koja datira sa njegovog prvod albuma „De Facto”, objavljenog 2003. godine. Od tog momenta nivo dobre atmosfere samo je rastao i publika je postajala sve aktivnija jer su usledile pesme „Otkucaji” i „Laž”.

Harizmatična figura kakva jeste, Marčelo je uspeo da animira publiku između pesama humorom, ali i razgovorima o društveno angažovanim temama i svakodnevici u Beogradu. Napravljen je mali omaž Gruu, izvođenjem pesme „Bolji Život”, a gost na koncertu bili su i Nevena Jelić, kao i Vukašin Marković.

Jedina zamerka za ovaj koncert, koji je sam po sebi bio eksplozija energije, jeste neusklađenost zvuka. Ozvučenje u Božidarcu nije loše, ali su određeni instrumenti bili toliko glasni da je gotovo nemoguće bilo razumeti rep deonice, ma u kom delu sale stajali.

Kako je koncert bio „slavlje pred snimanje albuma”, na koncertu je otkriveno da publika može da ga očekuje tokom naredne godine i da će nositi ime „Nojeva varka”.

Nemanja Mitrović Timočanin i Jelena Ostojić