Doživeti Vranjkovića
Helly Cherry
Nikola Vranjković i bend, Lake Fest, Nikšić, ljeta 2019 – jedna lična ispovjest dole potpisanoga
I ja sam čuo za Block Out i Nikolu Vranjkovića odavno, ali za razliku od okorelih fanova, njihova me muzika nije pokretala. Supruga ih je gledala u Nikšiću, prije ne sjećam se i ja koliko godina. Dok sam je ja čekao ispred lokala nepomjerenog interesovanja, meni su crijeva krčala i nervozno sam gledao gdje ću nešto da izijem, prije nego da slušam Block Out (budite nježni sa kritikama i čitajte dalje). Lijepo mi je to zvučalo, ali me nije pomjeralo. A onda, nekoliko godina kasnije, čuh Vranjkovićevu „Veronautiku“, malo prije nego je objavljen album, i sve se promjenilo iz korjena. Trebalo je samo malo vremena da pasa (prođe).
I sada se sav naježim i strese me jeza kada se sjetim tih nekoliko prvih sati kada sam bjesomučno vrtio „Veronautiku“, sve pjesme, jednu za drugom, jednu za drugom, od početka do kraja, pa ponovo, pa ponovo, pa ponovo, dok i supruga i djeca nisu počeli da kolabiraju (ja sam mogao i dalje koliko sam bio oduševljen, ali treba i na druge misliti – pa sam prešao na slušalice). Od tog momenta me crv izjeda i htjeo sam to isto da čujem i doživim i uživo. Da vidim i čujem kako ove grandiozne pjesme zvuče live i da li može bolje da zvuči, ili drugačije.
Bilo je samo pitanje vremena. Sa mojim poslom i obavezama, taman da mi sviraju pod nosem možda ne bih mogao da ih gledam, ali za Lake Fest se sve poklopilo. Volan u ruke, „Veronautika“ u CD player i idemo grlom u jagode. Na samom festivalu sam se sreo sa dva Vranjkovićeva fanatika par excellence (Majo, Ivane, ne zaboravljam) koji su prisustvovali svim bitnim koncertima ove postave i samo me još više zaintrigirali sa njihovom pričom i entuzijazmom. Napokon je došao momenat da i Nikola Vranjković i bend zauzmu binu – a na binu su išetali, onako, jednostavno, sa instrumentima, cigar u uglu usta. Spajali se, malo čačkali, štelovali, štimali, ali sve u tišini, sa upaljenim svjetlima. Tu i tamo bi se čuo po neki ton sa jednog od instrumenata, a publika bi pretrnula. Atmosfera na bini je bila kao da su došli u kuhinju da popričaju dok se nešto obrće i krčka. U publici je bila opipljiva nervoza i glad, vučija glad, a ja sam bio u nedoumici što ću čuti i vidjeti i čudio se publici. A onda su polako svjetla zamrla a bend je skroz neprimjetno iz pripreme krenuo u prvu pjesmu ... i od samog početka je bilo jasno da ovo nije običan koncert, ovo nije običan bend, i krenule su mi suze niz obraze. Evo, i sada mi suze poteknu na sjećanje tih prvih par trenutaka.
Uši mi nisu vjerovale što čujem. Svaki moj osjet je bio uperen prema bini i bendu, naoštren i maksimalno otvoren za što više audio informacija. Ukočio sam se od šoka, tijelo me više nije slušalo, odbijalo je da se pomjera. Nakon tog inicijalnog šoka, malo sam se opustio i počeo u potpunosti da upijam svaki ton i magiju koju je ovaj bend sa nevjerovatnom lakoćom prenosio sa bine na publiku. Ti nevjerovatni tonovi su preplavili publiku, obližnji kamp i razlili se nadaleko izazivajući opšte iznenađenje i lica koja su se u čudu okrećala. Sve izvedene pjesme su ogromni hitovi, ali nije u pitanju sama pjesma, već izvedba benda i apsolutna, i koliko sam razumio, vrlo rigorozna i kao žilet oštra i precizna Vranjkovićeva produkcija. Sve, apsolutno sve se čulo jasno i precizno, a sa muzikom Nikole Vranjkovića je to iznimno važno. Bend nije pokazivao mnogo emocija, ali apsolutna muzička profesionalnost i disciplina su nadimak ovih ljudi. Možete misliti moje oduševljenje kada sam jasno čuo sve četiri gitare i detalje koje je svaki od gitarista izvodio. Umješnost ovog benda, ove postave, je vanvremenska i njihovim jednostavnim pokretima po instrumentima uspjevaju da uzburkaju krv. I pored toga što na licima čovjek nije mogao da vidi mnogo emocija, one su u ogromnoj količini izlazile kroz instrumente. Pa to je kuljalo kao bujica sa svih strana! Oni su svaki ton osjetili. Basista me je iznenadio vrlo prijatno. Ako se ne varam, ovo mu je bio prvi koncert sa bendom i na jednoj pjesmi nije baš bio siguran koji su tonovi pa mu je to došapnuo klavijaturista. Mislite da se nije snašao? Čovjek je sve odsvirao bez greške, i to kako je odsvirao. Ovako samo velikani umiju. Kakav ton, kakav zvuk – potpuno me oborilo sa nogu.
Publika... pa naravno da je bila okorela hard core stara Block Out/Nikola Vranjković publika + jedan, i pjevalo se i atmosfera je bila domaćinska. Djevojka pored mene je, čini mi se, znala tekstove bolje i od samog Vranjkovića i pjevala je od samog početka do kraja (svaka/i ti se dala/o đevojko!). Iako je koncert počeo sa zakašnjenjem zbog uobičajenih lokalnih navika nevezanih za sami bend, svi koji trebaju su tu bili i bili su počašćeni jednim iznimno kvalitetnim koncertom koji će meni svakako ostati u vrlo lijepom sjećanju. Hvala Nikoli Vranjkoviću i bendu koji su mi priredili ovoliko iznenađenje i ponovo podstakli moje interesovanje u žive svirke. Jedva čekam sledeći susret.
Nikola Franquelli
I ja sam čuo za Block Out i Nikolu Vranjkovića odavno, ali za razliku od okorelih fanova, njihova me muzika nije pokretala. Supruga ih je gledala u Nikšiću, prije ne sjećam se i ja koliko godina. Dok sam je ja čekao ispred lokala nepomjerenog interesovanja, meni su crijeva krčala i nervozno sam gledao gdje ću nešto da izijem, prije nego da slušam Block Out (budite nježni sa kritikama i čitajte dalje). Lijepo mi je to zvučalo, ali me nije pomjeralo. A onda, nekoliko godina kasnije, čuh Vranjkovićevu „Veronautiku“, malo prije nego je objavljen album, i sve se promjenilo iz korjena. Trebalo je samo malo vremena da pasa (prođe).
I sada se sav naježim i strese me jeza kada se sjetim tih nekoliko prvih sati kada sam bjesomučno vrtio „Veronautiku“, sve pjesme, jednu za drugom, jednu za drugom, od početka do kraja, pa ponovo, pa ponovo, pa ponovo, dok i supruga i djeca nisu počeli da kolabiraju (ja sam mogao i dalje koliko sam bio oduševljen, ali treba i na druge misliti – pa sam prešao na slušalice). Od tog momenta me crv izjeda i htjeo sam to isto da čujem i doživim i uživo. Da vidim i čujem kako ove grandiozne pjesme zvuče live i da li može bolje da zvuči, ili drugačije.
Bilo je samo pitanje vremena. Sa mojim poslom i obavezama, taman da mi sviraju pod nosem možda ne bih mogao da ih gledam, ali za Lake Fest se sve poklopilo. Volan u ruke, „Veronautika“ u CD player i idemo grlom u jagode. Na samom festivalu sam se sreo sa dva Vranjkovićeva fanatika par excellence (Majo, Ivane, ne zaboravljam) koji su prisustvovali svim bitnim koncertima ove postave i samo me još više zaintrigirali sa njihovom pričom i entuzijazmom. Napokon je došao momenat da i Nikola Vranjković i bend zauzmu binu – a na binu su išetali, onako, jednostavno, sa instrumentima, cigar u uglu usta. Spajali se, malo čačkali, štelovali, štimali, ali sve u tišini, sa upaljenim svjetlima. Tu i tamo bi se čuo po neki ton sa jednog od instrumenata, a publika bi pretrnula. Atmosfera na bini je bila kao da su došli u kuhinju da popričaju dok se nešto obrće i krčka. U publici je bila opipljiva nervoza i glad, vučija glad, a ja sam bio u nedoumici što ću čuti i vidjeti i čudio se publici. A onda su polako svjetla zamrla a bend je skroz neprimjetno iz pripreme krenuo u prvu pjesmu ... i od samog početka je bilo jasno da ovo nije običan koncert, ovo nije običan bend, i krenule su mi suze niz obraze. Evo, i sada mi suze poteknu na sjećanje tih prvih par trenutaka.
Uši mi nisu vjerovale što čujem. Svaki moj osjet je bio uperen prema bini i bendu, naoštren i maksimalno otvoren za što više audio informacija. Ukočio sam se od šoka, tijelo me više nije slušalo, odbijalo je da se pomjera. Nakon tog inicijalnog šoka, malo sam se opustio i počeo u potpunosti da upijam svaki ton i magiju koju je ovaj bend sa nevjerovatnom lakoćom prenosio sa bine na publiku. Ti nevjerovatni tonovi su preplavili publiku, obližnji kamp i razlili se nadaleko izazivajući opšte iznenađenje i lica koja su se u čudu okrećala. Sve izvedene pjesme su ogromni hitovi, ali nije u pitanju sama pjesma, već izvedba benda i apsolutna, i koliko sam razumio, vrlo rigorozna i kao žilet oštra i precizna Vranjkovićeva produkcija. Sve, apsolutno sve se čulo jasno i precizno, a sa muzikom Nikole Vranjkovića je to iznimno važno. Bend nije pokazivao mnogo emocija, ali apsolutna muzička profesionalnost i disciplina su nadimak ovih ljudi. Možete misliti moje oduševljenje kada sam jasno čuo sve četiri gitare i detalje koje je svaki od gitarista izvodio. Umješnost ovog benda, ove postave, je vanvremenska i njihovim jednostavnim pokretima po instrumentima uspjevaju da uzburkaju krv. I pored toga što na licima čovjek nije mogao da vidi mnogo emocija, one su u ogromnoj količini izlazile kroz instrumente. Pa to je kuljalo kao bujica sa svih strana! Oni su svaki ton osjetili. Basista me je iznenadio vrlo prijatno. Ako se ne varam, ovo mu je bio prvi koncert sa bendom i na jednoj pjesmi nije baš bio siguran koji su tonovi pa mu je to došapnuo klavijaturista. Mislite da se nije snašao? Čovjek je sve odsvirao bez greške, i to kako je odsvirao. Ovako samo velikani umiju. Kakav ton, kakav zvuk – potpuno me oborilo sa nogu.
Publika... pa naravno da je bila okorela hard core stara Block Out/Nikola Vranjković publika + jedan, i pjevalo se i atmosfera je bila domaćinska. Djevojka pored mene je, čini mi se, znala tekstove bolje i od samog Vranjkovića i pjevala je od samog početka do kraja (svaka/i ti se dala/o đevojko!). Iako je koncert počeo sa zakašnjenjem zbog uobičajenih lokalnih navika nevezanih za sami bend, svi koji trebaju su tu bili i bili su počašćeni jednim iznimno kvalitetnim koncertom koji će meni svakako ostati u vrlo lijepom sjećanju. Hvala Nikoli Vranjkoviću i bendu koji su mi priredili ovoliko iznenađenje i ponovo podstakli moje interesovanje u žive svirke. Jedva čekam sledeći susret.
Nikola Franquelli