Čini mi se da nema savremenog autora s više dobrih knjiga od Stjuarta O'Nana. Sve što sam dosad pročitao je na veoma visokom nivou, različito a opet protkano zajedničkim motivima. O'Nan je glavnotokovski pisac, ali često koketira sa žanrovima. Najčešće su to drame sa elementima krimića, ali u romanu Molitva za umiruće okušao se čak i s hororom (ovozemaljskim, doduše). The Night Country prva njegova knjiga koja se bavi natprirodnim. Naravno, O'Nan ne bi bio pisac kalibra kojeg jeste kad bi bilo šta uzeo zdravo za gotovo, tako da je i ovde glavni motiv izvrnut naglavačke.

Priča prati tri lika koji se na različite načine nose s posledicama saobraćajne nesreće u kojoj je učestvovalo pet tinejdžera (troje je poginulo, jedan je prošao neozleđen, a jedan s teškim oštećenjem mozga). Prvi fokalizator je neozleđeni Tim, drugi policajac koji se prvi našao na mestu nesreće i treći Kajlova majka koja pokušava da iznova upozna i zavoli oštećenog sina. Pored njih se pojavljuju i duhovi nastradalih i premda su njima misli fokalizatora dostupne, oni ni na šta ne mogu da utiču, već su tu više sa funkcijom antičkog hora.

Pomenuta nesreća se dogodila na Noć veštica, a roman je smešten na godišnjicu tog događaja. Čitalac veći deo romana nije siguran u kojem smeru se priča kreće, šta to protagonisti rade i zašto, pa čak ni šta to duhovi koji su nevidljivi za sve izuzev za čitaoca žele. Opet, sve vreme se oseća napetost jednog trilera. Smeštanje radnje na tragičnu godišnjicu ne deluje nimalo slučajno, a sva tri glavna lika su toliko nestabilna i izmenjena da se od njih može očekivati bilo šta.

O'Nanova proza je, kao i uvek, ekonomična, precizna, jasna i upečatljiva. I on još jednom dokazuje da ga je nemoguće smestiti u jednu ladicu. A to je, najverovatnije, i razlog što nije šire i više poznat.

Željko Obrenović