Underground je ogroman i svakog dana sve veći. Pored uobičajenih Evropskih i Sjevernoameričkih centara, ogromna je najezda i bendova sa drugih kontinenata pa danas imamo bendove iz Azije, Australazije pa i Afrike. U svom tom mnoštvu bendova i muzike nije nimalo lako naići na stvarno interesantnu muziku. Ima kvaliteta, ima bendova koji pažnju drže jedan dan i zadovoljavaju glad na kratko, ali je malo onih koji kao Stone Soul Foundation urade album koji je vrijedan pažnje široke publike.

Atmosfera na „Electric Valey“ me pomalo podsjeća na mješavinu između The Black Crowes i benda Trouble. Sličnog su muzičkog usmjerenja pa i to dodaje kompletnoj audio slici. Pjesme su, najjednostavnije objašnjeno, iskrene. Nema patetike, nema nastojanja da se napravi neko čudo božije nego jedan dobar rok album. Nema egocentričnosti, nema pretjerivanja, nema umišljanja – barem za sada. Kao i većina underground ostvarenja i „Electic Valey“ pomalo pati od jeftinije produkcije, ali pobogu, kada su ovako dobre pjesme to ne smeta niti malo, nego čak što više, daje jedan poseban šmek albumu jer je zvuk prirodniji. Pjevač nema glas da obori sa nogu, ali ono što ima koristi na najbolji mogući način i sasvim je zadovoljavajuće. Prijala bi malo bolja produkcija koja bi u prvi plan malo više pogurala pojedine instrumentalne ukrase i momente koji naglašavaju dramu, ali ima vremena i zato, samo neka oni nastave da komponuju dobru muziku.

Nikola Franquelli