Kada sam zavrtio album, nakon prvih uvodnih taktova sam htjeo da ugasim. Onda shvatih da mi prija to što čujem. Čekaj, obično bježim od ovog izrazito mekanog pravca, što se sada promijenilo? Stvar je u tome što sam u posljednje vrijeme slušao dosta, ono što bi rekli, težine – bendova koji iziskuju mnogo pažnje a i teški su za slušanje. Kada sam zavrtio Beast In Black, kao da me je sunce obasjalo i odmah sam iz druge perspektive poslušao album.

Klasični heavy metal ogromnih melodija, mekše produkcije i klavijatura da zasjene Toto za sva vremena. Tačno se vidi da pikiraju na mlađu publiku. To je kratki opis. A duži bi bio, da i pored neosporne komercijale, ima bend čime da se pokaže i dokaže. Vrlo blizu granice baš teške komercijale, bend se ipak drži sa ove, nazovimo je poštenije strane. U prvom planu su melodije i bogami funkcionišu. Pjesme su poletne, jako brze, pune mladalačkog elana i samo vam šaka kreće naprijed u znak pozdrava. Gitarisanje je užareno prelaženje preko pragova od vrha do dna vrata i nekome izgleda kao isprdavanje, ali ovdje odlično zvuči.

Ja bih ovo nazvao disko pop metal jer ima toliko zajedničkog sa ta dva pravca. Samo su uvalili oštrije instrumente i uobličili odličnom metal produkcijom. I dobro zvuči. Slobodno me nazovite prodanom dušom, ali ja bih volio da čujem pjesmu „From Hell With Love“ u nekoj diskoteci, i vjerujte da bih se dobro izđuskao. Može slobodno da bude i špica za neki film. „Sweet True Lies“ je ipak previše i za moj ukus. Mogao sam Bon Jovi da slušam kao klinac, ali danas ipak ne. Onda „Die By The Blade“ koje se ponovo vraća na ultra energetski pop sa melodijom da obori svakog tinejdžera, pa „True Believer“ (ah, čuš, True Believer, patetično ali i moćno u istom momentu), pa moćna „Heart of Steel“ (a koliko tih čeličnih srca ima na ovom svijetu J ) i tako do kraja. Malo se šalim, malo sam ozbiljan ... na kraju krajeva Beast in Black su uradili jedan vrlo dobar album, u ovom fahu jedan odličan album i svakako u samom vrhu među ostalim bendovima.

Vrlo je interesantno da pjesme nisu slične međusobno nego je svaka odvojena cjelina na kojoj se radilo pošteno i dugo. Pustimo što je malo sladunjavo. Očigledan je uložen trud i to je vrlo pohvalno i pjesme funkcionišu, plijene, drže čvrsto pažnju i navode tijelo da se samo pokreće. Vrlo efektno su iskoristili studijske efekte koji su bili ultra poznati osamdesetih i od tada zapali u zaborav a sada zvuče odlično ... ma šta odlično, super! Ja im predviđam odličnu budućnost, samo da ne upadnu u zamku neprestanog ponavljanja iste formule.

Dosta priče. Ako vam treba nešto veselije muzike, Beast In Black vam nudi prvoklasnu zabavu i odmah krenite od refrena sa pjesme „Heart of Steel“ – nema greške!

Nikola Franquelli