Novi album benda Soen pod nazivom “Lotus” izašao je prvog februara. Naravno, istog trenutka sam ga nabavio (čitaj downloadovao) i pustio. Već na prvo slušanje album me je oduševio što je bio odličan znak, ali sam se malo pribojavao da će mi možda brzo i dosaditi. Posle sedmog-osmog slušanja, što je skoro moj rekord u poslednje vreme što se tiče preslušavanja pojedinih ploča, mogu da kažem da je “Lotus” moj favorit za album godine. Naravno, to je vrlo smelo sa moje strane jer smo u 2019. godinu zagazili tek 10 % , ali su Joel Ekelof, Martin Lopez i drugovi nadmašili sebe i snimili remek-delo, slobodno mogu da kažem.

Ona formula koju su koristili od početka i na prethodna tri albuma, a koja je glasila – malo Tool-a, malo Opeth-a, malo Riverside-a, malo čak System Of Down-a, prisutna je i na “Lotusu”, ali su karte malo drugačije promešane, pa je tako produkcija osetno drugačija. Naime, gitare su glasnije i energičnije, Lopezovi bubnjevi udaraju pravo u mozak, a atmosfera varira od kanonade do uspavanke i obrnuto, ponekad i neosetno i za tren. Na prvu loptu (koja se pretvorila već u niz centaršuteva) pik albuma je naslovna balada koja me delom podsetila na vanvremensku “Soldier Of Fortune” (svi znamo ko je izvodi), ali u nekim momentima sliči na nežniju stranu Opetha - dok se gitarskog sola ne bi postideo ni Dejvid Gilmor lično.

Na albumu imamo i strogo prog-metal pesama (“Oponnent” koja otvara album i “Martyrs”, izabrana za prvi singl i najviše “Covenant”, koja je najviše Tool-ovska ) i balada koje su više u rock vodama. Soen i jeste bend koji fino balansira na granici između roka i metala, što je za mene uvek izazov pa ako bend pogodi meru, a Soen je to svakako uradio, moje zadovoljstvo je neizmerno. U “Penance” nalazim čak i neke latino uticaje, ali se na pola pesme ubacuje čvršći “groove”, a “River” je jedna od klasičnijih balada i meni možda ipak, najslabija pesma na albumu, što uopšte ne znači da je loša, nego znak da su Soen visoko podigli letvicu. Zato je sledeća – “Rival” sve što pesma jednog benda kakav je Soen treba da bude – žestoka sa odličnim rifom, zaraznim refrenom i iznenađenjem koje se ogleda u zvuku kontrabasa. Album zatvara još jedan potencijalni veliki hit, “Lunacy” koja u svojih osam minuta krije sve kvalitete koje Soen poseduje, sjajan tekst, lepu melodiju i zarazan refren, a opet uklopljen u filigransku gitarsku “vožnju” i tek primetne pozadinske klavijature.

Rekao bih da je “Lotus” korak napred u evoluciji benda i da je do sada najzreliji i najbolji album Soen-a. Mislim da osim, zaista fenomenalnim pesmama za to treba da zahvali i produkciji koju su radili Inaki Marconi i David Castillo koji je poznat po radu sa bendovima kao što su Katatonia, Leprous i Soilwork, a koja je fenomenalno istakla sve dobre strane Soen-a.

Zoran Popnovakov