Nameless Friends su bar po infou na njihovoj FB stranici, bezimena trojka iz mesta po imenu London u kanadskoj državi Ontario. Mene po zvuku i stilu nekako najviše podsećaju na američki band Live koji svira indie rock sa jakim mirisom grandža i povremenim izletima u prog vode. Za mikrofonom je atraktivna crnka u rekao bih, kasnim dvadesetim, koja baš zna da peva i ima glas negde između Krisi Hajnd iz Pretendersa i Edi Brikel. Da zna da peva pokazala je u vokalno najzahtevnijoj pesmi sa EP-ja, “First” koja kao da je izašla iz Sijetl kuhinje u vreme devedesetih, mada i u ostale četiri pesme ne zaostaje. Gitarski rad je uzbudljiv jer je raznolik i drugačiji iz pesme u pesmu. Čas ima alternativni prizvuk, čas je u hard rock fazonu, dok prog šmek a la Dredg sve vreme ledbi negde iznad. Ritam sekcija je tačna, neumoljivo precizna i pre svega zanimljiva jer nije samo u pratećoj funkciji već punopravno utiče na kompletnu zvučnu sliku. Produkcija je više nego odlična, a naročito bih pohvalio zvuk bubnjeva, posebno doboša koji je dominantan i snimljen baš na način koji mi se dopada, naročito u pesmi “Little Pieces”, ali i tokom celog mini albuma “Mezzanine” koji vam ovde predstavljam. Svakim narednim slušanjem sam nalazio paralele sa mnogim bendovima, ali sam ih brzo i odbacivao i upoređivao sa nekim trećim što je znak da bend i pored toga što je “sve već odsvirano” ima svoj stil i svoj lični pečat. “Classic Protagonist” je najčvršća od pet koliko ih se nalazi na ploči i u nekim trenucima me je podsetila na njihove zemljake, najbolji kanadski bend ikada, Rush što ne čudi jer, odaću vam tajnu i identitet jednog od članova, je za bubnjevima naš gastarbajter Željko Stanisavljević (znate ga iz fenomenalnog i prerano raspuštenog benda-Equinox) koji je deklarisani ogromni fan Nila Perta, Gedi Lija i Aleksandra Živojinovića. Imena ostalih članova benda sam ipak saznao i iako vam neće mnogo značiti, red je da ih pomenem. Peva i gitaru svira Lydia Claire Wilton, drugi ili prvi, kako se uzme, gitarista je Sam Deeth, a četvrti, pridruženi član je basista koji svira na koncertima,, William Lee.

Dakle, “Mezzanine” je jedno sjajno izdanje koje se ne može lako ukalupiti u bilo koji žanr, ali samim tim pretenduje da se svidi široj publici iako joj ne podilazi, naprotiv.