XII Hercegnovski Strip Festival - Pravi Festival ima tu moć da nas uplaši
Helly Cherry
XII Hercegnovski Strip Festival (7. - 12. 9. 2018.)
 |
| Joevito Nuccion, plakat za 12. HSF |
Uglavnom, prvi put sam pročitao Sandmana (Sezona izmaglica, Beli put #33) noć uoči puta u Herceg Novi. Nisam mogao da spavam, spucalo me lagano uzbuđenje jer smo dogovorili drug Filip Andronik i ja da krenemo rano na put i nešto mi se laganini čitalo pred spavanje pa rekoh da prevršljam po polici sa stripovima pa sam skontao da nisam jedino Sendmene čitao (osim par nekih knjižurinica poput Persepolisa i Jeruzalema koje mi se stvarno ne da trenutno čitati).
Da ne duljim previše s ovim što je trebao biti uvod u konkretan trip u Herceg Novi, ili bolje reći - u hercegnovski strip festival (HSF), da kažem samo da tamo idem s ovom pričom i ovim snom. Idem sad, bio sam, možda sam još uvijek tamo, nadam se.
More
Najljepše je početi priču gdje vidimo odmah u prvom panelu - more! Sred je dana, vrelina prži, bura dere. Na katamarančiću smo u sred uvale, možda je neki 3. ili 4. dan Festivala. Vidi se pučina i otočići s građevinama, arhitektonski total Herceg Novog je u daljini a DJ iz kabine pušta hitove iz 80tih. Plešem na gornjoj palubi uz Sultans Of Swing, uz Heart Of Glass, Eyes Without A Face... Svi su prelijepi i raspoloženi i mnogi ovdje, na ovom plovilu, na ovom Festivalu nisu prvi put. Ja jesam. Gosti, nevjerojatni Trojac Organizatori (Nikola, Jovan i Nebojša) i posada katamarančića čije ime zaboravih, svi su tu, po prvi put u mojoj glavi i pred mojim očima. More je predivno, čisto i prepuno ježeva i dagnji. Napravili smo po listove/pasice stripa (po festivalskoj tradiciji), zapečatili ih u staklene boce i hitili u more kao poruke neznanoj osobi koja ih pronađe. Predivnih radova je tu bilo, neko će da ih nekad pronađe i...ima na sajtu festivala interaktivni koncept svega.
Na svom katastrofalnom talijanskom, Nebojši i ekipi iz Italije, iznosim teoriju da smo upravo u nekom Corto Malteze vortexu sastavljenom od stripa, mora i avanture. Doplovljavamo u turističko selo Klinci gdje crtamo za klince i probavamo domaće sprecijalitete. S terase pršte The Smiths s iste mini-linije kakvu imam u kuhinji, ali to nije bilo potrebno da se svakako osjećam kao kod kuće.
Da ne duljim previše s ovim što je trebao biti uvod u konkretan trip u Herceg Novi, ili bolje reći - u hercegnovski strip festival (HSF), da kažem samo da tamo idem s ovom pričom i ovim snom. Idem sad, bio sam, možda sam još uvijek tamo, nadam se.
More
Najljepše je početi priču gdje vidimo odmah u prvom panelu - more! Sred je dana, vrelina prži, bura dere. Na katamarančiću smo u sred uvale, možda je neki 3. ili 4. dan Festivala. Vidi se pučina i otočići s građevinama, arhitektonski total Herceg Novog je u daljini a DJ iz kabine pušta hitove iz 80tih. Plešem na gornjoj palubi uz Sultans Of Swing, uz Heart Of Glass, Eyes Without A Face... Svi su prelijepi i raspoloženi i mnogi ovdje, na ovom plovilu, na ovom Festivalu nisu prvi put. Ja jesam. Gosti, nevjerojatni Trojac Organizatori (Nikola, Jovan i Nebojša) i posada katamarančića čije ime zaboravih, svi su tu, po prvi put u mojoj glavi i pred mojim očima. More je predivno, čisto i prepuno ježeva i dagnji. Napravili smo po listove/pasice stripa (po festivalskoj tradiciji), zapečatili ih u staklene boce i hitili u more kao poruke neznanoj osobi koja ih pronađe. Predivnih radova je tu bilo, neko će da ih nekad pronađe i...ima na sajtu festivala interaktivni koncept svega.
Na svom katastrofalnom talijanskom, Nebojši i ekipi iz Italije, iznosim teoriju da smo upravo u nekom Corto Malteze vortexu sastavljenom od stripa, mora i avanture. Doplovljavamo u turističko selo Klinci gdje crtamo za klince i probavamo domaće sprecijalitete. S terase pršte The Smiths s iste mini-linije kakvu imam u kuhinji, ali to nije bilo potrebno da se svakako osjećam kao kod kuće.
 |
| K.R. - Dan |
Dan
Još jedno divno jutro i vrelina. Nacrtao sam The Flasha za jednog dječaka pa onda i Batmana. Sva ekipa je tu. Čitam Malk Comics minije od Marka Malka pa fanzin Endem u kojem je strip Parlight Starlov koji je napisao Krešimir Biuk a nacrtao Ive Svorcina. Pored mene Vlada Vesović ne može da vjeruje koliko umirem od smijeha. Padaju mi na stol, jedan pa drugi, dva duguljasta požutjela/rumena lista. Primjećujem da smo ispod ogromnog stabla koje bi trebalo nacrtati jer mislim da puno govori o čitavoj atmosferi ovog beskrajnog dana i... odjednom je noć... S Biukom provlačim se tajnim prolazom na magičnu zaključanu plažu i osjećamo se kao u nekoj Goonies avanturi a ja citiram isječak iz Waldena: ...ali sada sviće zlogukiji i priličniji dan dok se drukčiji soj stvorenja budi da ovdje izrazi smisao prirode.
(Henry David Thoreau - Walden)
Majmun
Volio bih da sam žurnalistički iskusniji da mogu sve opisati, jer ovo što pišem je samo impresija, neka vrsta priče, neka vrsta ljudske duše. Zato neću da pišem svaki detalj. Što nema početak, nema ni kraj, kaže Gaiman. Padaju mi na pamet stihovi od Pixies "Monkey Gone to Heaven":
If man is five, if man is five, if man is five
Then the devil is six, then the devil is six
The devil is six, the devil is six and if the devil is six
Then God is seven , then God is seven, the God is seven
This monkey's gone to Heaven
Još jedno divno jutro i vrelina. Nacrtao sam The Flasha za jednog dječaka pa onda i Batmana. Sva ekipa je tu. Čitam Malk Comics minije od Marka Malka pa fanzin Endem u kojem je strip Parlight Starlov koji je napisao Krešimir Biuk a nacrtao Ive Svorcina. Pored mene Vlada Vesović ne može da vjeruje koliko umirem od smijeha. Padaju mi na stol, jedan pa drugi, dva duguljasta požutjela/rumena lista. Primjećujem da smo ispod ogromnog stabla koje bi trebalo nacrtati jer mislim da puno govori o čitavoj atmosferi ovog beskrajnog dana i... odjednom je noć... S Biukom provlačim se tajnim prolazom na magičnu zaključanu plažu i osjećamo se kao u nekoj Goonies avanturi a ja citiram isječak iz Waldena: ...ali sada sviće zlogukiji i priličniji dan dok se drukčiji soj stvorenja budi da ovdje izrazi smisao prirode.
(Henry David Thoreau - Walden)
Majmun
Volio bih da sam žurnalistički iskusniji da mogu sve opisati, jer ovo što pišem je samo impresija, neka vrsta priče, neka vrsta ljudske duše. Zato neću da pišem svaki detalj. Što nema početak, nema ni kraj, kaže Gaiman. Padaju mi na pamet stihovi od Pixies "Monkey Gone to Heaven":
If man is five, if man is five, if man is five
Then the devil is six, then the devil is six
The devil is six, the devil is six and if the devil is six
Then God is seven , then God is seven, the God is seven
This monkey's gone to Heaven
 |
| K.R. - Kiša |
Kiša
Drugi je dan, možda i treći HSF-a i sunčano crtanje za fanove/street party/merch u centru grada je prekinuto bizarnim pljuskom (onako doslovno kao iz November Rain spota), pa smo se razbježali u obližnje kafane/restorane i tu je došlo do raznih majnddžob pomijeranja svijesti u glavi mnogih od nas. Ne znam za druge, ali ja sam u jednom trenutku sjedio između Aleksandra Zografa i Iztoka Sitara osjećajući se kao "kuhano jaje" između dvije mikrovalne moždane pećnice informacija, ludila i neviđenih storitelinga. Jeli smo crni rižoto i s usta nam se cijedilo savršenstvo sipine crne farbe čime je riža bila obojana i bio sam po ko zna koji put dijete između tih predivnih ljudi samo polu-generaciju starijih i samo univezum luđih od mene. Veliki univerzum. Toalet restorana je bio savršen. Tog dana sam upoznao i Ticu (Tihomir Tikulina). Zapravo tog dana sam upoznao sve koje nisam stigao prvog ili drugog dana.
Dan prvi
Prvi je dan u Herceg Novom i kiša još uvijek nije plesala po karti mojih otoka. Odmah mi je postalo jasno da je čitav ovaj festival prepun poruka i skrivenih značenja koja su put do neobjašnjivo ultimativnog. Tačno je 14:44h. Čekiramo se Filip i ja u apartmanu zvanom Kukoljac (a ima još jedan Kukoljac, ali to nije bio naš Kukoljac), tek smo došli i pogubljeni smo totalno, od saobraćaja i pogrešnog Kukoljca do neke vrste pseudo-utripovanog jet-laga, pa nam djevojka na recepciji kaže: Dobro došli u Kukoljac... ah da, vi ste soba 04, ali još nije stigao vaš cimer... Aleksa Gajić. Filip ostaje cool, a ja izvaljujem kao neki prepaljeni groupie - ozbiljno, s Aleksom Gajićem smo u sobi?
Kasnije te večeri s Aleksom i Filipom sam sjedio na terasi naše sobe, pričali smo o stripovima, filmovima i svemu pa smo spičili u grad na druženje s ekipom.
Drugi je dan, možda i treći HSF-a i sunčano crtanje za fanove/street party/merch u centru grada je prekinuto bizarnim pljuskom (onako doslovno kao iz November Rain spota), pa smo se razbježali u obližnje kafane/restorane i tu je došlo do raznih majnddžob pomijeranja svijesti u glavi mnogih od nas. Ne znam za druge, ali ja sam u jednom trenutku sjedio između Aleksandra Zografa i Iztoka Sitara osjećajući se kao "kuhano jaje" između dvije mikrovalne moždane pećnice informacija, ludila i neviđenih storitelinga. Jeli smo crni rižoto i s usta nam se cijedilo savršenstvo sipine crne farbe čime je riža bila obojana i bio sam po ko zna koji put dijete između tih predivnih ljudi samo polu-generaciju starijih i samo univezum luđih od mene. Veliki univerzum. Toalet restorana je bio savršen. Tog dana sam upoznao i Ticu (Tihomir Tikulina). Zapravo tog dana sam upoznao sve koje nisam stigao prvog ili drugog dana.
Dan prvi
Prvi je dan u Herceg Novom i kiša još uvijek nije plesala po karti mojih otoka. Odmah mi je postalo jasno da je čitav ovaj festival prepun poruka i skrivenih značenja koja su put do neobjašnjivo ultimativnog. Tačno je 14:44h. Čekiramo se Filip i ja u apartmanu zvanom Kukoljac (a ima još jedan Kukoljac, ali to nije bio naš Kukoljac), tek smo došli i pogubljeni smo totalno, od saobraćaja i pogrešnog Kukoljca do neke vrste pseudo-utripovanog jet-laga, pa nam djevojka na recepciji kaže: Dobro došli u Kukoljac... ah da, vi ste soba 04, ali još nije stigao vaš cimer... Aleksa Gajić. Filip ostaje cool, a ja izvaljujem kao neki prepaljeni groupie - ozbiljno, s Aleksom Gajićem smo u sobi?
Kasnije te večeri s Aleksom i Filipom sam sjedio na terasi naše sobe, pričali smo o stripovima, filmovima i svemu pa smo spičili u grad na druženje s ekipom.
 |
| K.R. - Poruka |
Sjene vrelih septembarskih predvečerja
Sjene nekih fantastičnih vila polagano su lebdjele u zraku i stapale se u moje crteže dajući im konačan smisao i šarm koji sam ne bih mogao uhvatiti u tim savršenim trenucima. Pitam se, koliko zapravo se zauvijek mijenjam sad, upravo sad, ali neizmjerivost je ono za čim tragam. Tražio sam priču, san, sjećanje i sve to pomnoženo s brojem bezbroj. Nalazim da je taj princip, ta formula izrodila eksperiment koji me je doveo u ovo stanje gdje moram pažljivo koračati ovim novim svijetom jer me može satrati svojom zastrašujućom snagom, satrati moje šeprtljave korake i odnijeti me u predjele za koje još nisam spreman, pa kažem po malo. Po malo moji duhovi, inače nikad neću naučiti da vas kvalitetno povedem sa sobom na hodočašće ovih vrelih septembarskih predvečerja, ovih rujanskih brujanja s prvim sjenama hercegnovskog sumraka.
A onda je došla poruka
Noć je. Nedim (koji piše za Comication) u nekoliko haikua iznosi mi filozofiju ovog trenutka o kojem ja moram napisati čitav roman. Škaline ispred kafića gdje je planirano druženje festivalaca je prepuno. Zabavljam ekipu tvreći da je Dan Verlinden zapravo tu neki lokalni frajer Jovan. Mislim da je 1. festivalska noć, možda i četvrta. U jednom trenutku sam poželio komadić introvertne samoće i popeo se desetak koraka iznad obruča gužve da unesem mini-zapis u svoj mini-dnevnik #2 i tad se opet sjetio priče o fascinantnoj gospođi Luciji i misterioznom dječaku iz sirotišta kako sam to nazvao. Kako to obično biva kad slijede bitne poruke u životu list pitospore mi pada u krilo i sjetim se svega. Sjetim se tog beskrajnog ljeta iz djetinjstva, misterioznog dječaka, gospođe Lucije i pronalazim poruku u vremenskoj boci od sjećanja poslanu davno-davno kad sam na neki način otkrio po prvi put ovo mjesto i ponovno-ponovno proživio taj savršen trenutak koji je mješavina misterije, predivnog gostoprimstva, prijateljstva i čudne poznatosti na granici ludila, ili bolje reći - potpunog ludila. Shvaćam da ne postoji nikakvo sirotište u mojoj priči već samo drugovi i drugarice i da ne postoje stvari poput vremena, godina i starosti. Postoji samo poruka.
Poruka je to ljubavi i krajnje je jednostavna i tu bih parafrazirao Suzan Sontag (čiji quote sam pokupio zapravo iz uvoda Harlana Ellisona za mog prvog pročitanog Sandmana) gdje Sontagova kaže Prava Umetnost ima tu moć da nas uplaši.
U kontekstu svih zastrašujuće predivnih doživljaja na ovom festivalu samo bih rekao - pravi Festival ima tu moć da nas uplaši.
Kostja Ribnik
Sjene nekih fantastičnih vila polagano su lebdjele u zraku i stapale se u moje crteže dajući im konačan smisao i šarm koji sam ne bih mogao uhvatiti u tim savršenim trenucima. Pitam se, koliko zapravo se zauvijek mijenjam sad, upravo sad, ali neizmjerivost je ono za čim tragam. Tražio sam priču, san, sjećanje i sve to pomnoženo s brojem bezbroj. Nalazim da je taj princip, ta formula izrodila eksperiment koji me je doveo u ovo stanje gdje moram pažljivo koračati ovim novim svijetom jer me može satrati svojom zastrašujućom snagom, satrati moje šeprtljave korake i odnijeti me u predjele za koje još nisam spreman, pa kažem po malo. Po malo moji duhovi, inače nikad neću naučiti da vas kvalitetno povedem sa sobom na hodočašće ovih vrelih septembarskih predvečerja, ovih rujanskih brujanja s prvim sjenama hercegnovskog sumraka.
A onda je došla poruka
Noć je. Nedim (koji piše za Comication) u nekoliko haikua iznosi mi filozofiju ovog trenutka o kojem ja moram napisati čitav roman. Škaline ispred kafića gdje je planirano druženje festivalaca je prepuno. Zabavljam ekipu tvreći da je Dan Verlinden zapravo tu neki lokalni frajer Jovan. Mislim da je 1. festivalska noć, možda i četvrta. U jednom trenutku sam poželio komadić introvertne samoće i popeo se desetak koraka iznad obruča gužve da unesem mini-zapis u svoj mini-dnevnik #2 i tad se opet sjetio priče o fascinantnoj gospođi Luciji i misterioznom dječaku iz sirotišta kako sam to nazvao. Kako to obično biva kad slijede bitne poruke u životu list pitospore mi pada u krilo i sjetim se svega. Sjetim se tog beskrajnog ljeta iz djetinjstva, misterioznog dječaka, gospođe Lucije i pronalazim poruku u vremenskoj boci od sjećanja poslanu davno-davno kad sam na neki način otkrio po prvi put ovo mjesto i ponovno-ponovno proživio taj savršen trenutak koji je mješavina misterije, predivnog gostoprimstva, prijateljstva i čudne poznatosti na granici ludila, ili bolje reći - potpunog ludila. Shvaćam da ne postoji nikakvo sirotište u mojoj priči već samo drugovi i drugarice i da ne postoje stvari poput vremena, godina i starosti. Postoji samo poruka.
Poruka je to ljubavi i krajnje je jednostavna i tu bih parafrazirao Suzan Sontag (čiji quote sam pokupio zapravo iz uvoda Harlana Ellisona za mog prvog pročitanog Sandmana) gdje Sontagova kaže Prava Umetnost ima tu moć da nas uplaši.
U kontekstu svih zastrašujuće predivnih doživljaja na ovom festivalu samo bih rekao - pravi Festival ima tu moć da nas uplaši.
Kostja Ribnik