U nekom trenutku sada već mitoloških devedesetih godina prošlog veka, Antonije Pušić je opevao opštu omrazu prema intelektualcima koja je tada vladala. Iz ove tačke gledišta, razloge tome mogu samo da naslućujem. Pretpostavljam da je to u neku ruku bila reakcija na "režimske intelektualce", izdanke one "poštene inteligencije" iz istorijskog perioda koji se u tom trenutku uveliko raspadao, pa kao i svaki leš ispuštao razne smradove i mehure nepočinstva da isplivavaju na površinu. Možda je ta omraza za jedan deo njegovih slušalaca koren imala u vrlo jakom neprihvatanju potkulturnih vrednosti i proizvoda koje je taj segment društva konzumirao - od stripova do muzike. Bilo kako bilo, maestro Pušić je u pesmi čije stihove neću da navodim na konanovski način, kao što i priliči sinu kršne gore i debelog mora, popljuvao i prezreo dekadentnost propale civilizacije, oličenu u intelektualnim barjaktarima i braniocima društvenih vrednosti.

Fast forward dve i kusur decenije i na prvi pogled, reklo bi se da su stvari drugačije. Pripadnici intelektualnih krugova su, čini se, zbili redove i umesto da budu režimske sluge staju kao krdo jakova u gard i spuštajući rogove mrko gledaju sve režimske, retrogradne i neokonzervativne snage, koje ovu našu zemljicu sputavaju na putu u liberalnu i svetlu budućnost sastavljenu od ajfonova, tvitera i produženih espresa s ili bez mleka. Mantrači mantri o srednjoj klasi i građanskim vrednostima propuštaju da primete kako je srednja klasa upravo najveća režimska uzdanica, jer su joj ovaj i onaj pre i onaj pre njega režim i omogućili da postane i ostane ta mitološka zverka, po retkosti ravna jednorozima, koja se od milošte deklariše kao „srednja klasa“, dok je „građanska Srbija“ postala opis segmenta građana Republike Srbije koji ne letuje u grčkoj za 70 evra za 10 dana s prevozom, već ide na „Kop“ na skijanje po pretpostavljaom istoj toj ceni, ali za jedno noćenje.

Ta građansko-srednjoklasaška Srbija, dakle, zarađuje pristojno i premda na nju otpada 5-10 procenata ukupne populacije vadi ukupni prosek potrošnje, naravno prateći svetske trendove. Međutim, u tom grmu se krije poslovični zec. Naime, toj srednjoj klasi kultura nije potrebna, a svakako ne kultura u štampanom obliku. Srednja klasa, baš kao Konan i Rambo Amadeus, prezire intelektualce, možda i zato što zna da može da ih kupi „za špricer i kavurmu“, kako je govorio još jedan stihoklepac ovdašnji, ali i zato što u tviter-levičarenju i borbi za crnog Džejmsa Bonda vidi tek svoje naličje.
Tu dolazimo do nečega što se zove „Moderna vremena“.

Ovu anahronu pojavu njen urednik u svom uvodniku opisuje kao nešto što se zove „mook“, odnosno magazine-book, izdavačka forma koja ne prati trendove u kulturi i politici, već se dugočitajućim esejima bori protiv lakog zastarivanja i gubljenja relevantnosti.

Istini za volju, ovakvih izdavačkih poduhvata bilo je i ranije na srpskoj izdavačkoj sceni. Iz sećanja mi najpre iskače „Znak Sagite“ Bobana Kneževića, koji već – ne držite me za reč, ali dvadesetak godina, recimo – po ovom principu pokriva žanrovsku fantastiku. No, „Moderna vremena“ su prva pojava ovog tipa koja se može naći u masovnoj prodaji na kioscima, u velikom formatu, luksuznoj opremi, a bogami i istaknuta na vidno mesto.
Već je to za poštovanje, sve i da se korice ovog magazina i ne otvore.

Između pomenutih korica nalazi se 180 stranica duboko promišljenih i pažljivo pisanih tekstova, koji za promenu blage veze nemaju s trenutnim dešavanjima u našem najbližem medijskom i prostornom okruženju, već zadiru malo dublje u istoriju, kulturu, ali i geopolitiku i „društvenu zbilju“, što bi se reklo.

Gotovo je nemoguće napisati nekakav kohezivni osvrt na raznorodne tekstove sadržane u pomenutih 180 stranica, ali teme se kreću u rasponu od Edvarda Snoudena pa do Marka Kraljevića i alternativnog stripa. Spisak autora sadržan na poslednje dve stranice „Modernih vremena“ je zastrašujuć po meri nadarenosti, sistemskog i vansistemskog obrazovanja, iskustva, ostvarenosti i postignuća. Ako ne kao „Sedam veličanstvenih“ ovaj popis autora bi se mirne savesti mogao nazvati „12 žigosanih“ savremene srpske kulture.

To me dovodi do pitanja – kome je zapravo ovaj proizvod namenjen? U možda i previše dugačkom uvodu za možda premali osvrt na ovaj magazin dotakao sam se famozne srednje klase građanske Srbije, koju ovako nešto ne zanima ni koliko crno ispod nokta. Da li su onda „Moderna vremena“ namenjena internet-levičarima koji menjaju Srbiju nabolje tvit po tvit? Ne bih rekao. Ovde sadržani tekstovi preobimni su i odveć značenjski jezgroviti za generaciju sviklu na 160 slovnih znakova, da ne kažem karaktera.

Onda – kome?

Urednik ovog štiva u uvodniku je čitaoce podsetio na jedan stari slogan, prilagođavajući ga svom izdanju: „Kupujte prvi broj, drugog možda neće biti!“ Dakle, i njemu je jasna donkihotovksa priroda ovog izdavačkog poduhvata i neizvesnost njegovog opstanka na potrošačkoj sceni u kojoj nema jasne ciljne grupe za ovakav kulturni proizvod. Mada, da li je zaista tako?

„Moderna vremena“ pojavila su se na kioscima kao Leoneov Stranac Bez Imena i baš kao plejada kinematografskih ikona dvadesetog veka, od Tošira Mifunea, preko Alena Delona, Žan-Pola Belmonda, Klinta Istvuda i Čarsla Bronsona, pa do Brusa Vilisa i Mela Gibsona ovaj stranac ujahuje u vaš podeljeni grad i ne hajući ni za jednu stranu pljuje u prašinu, naručuje viski da spere žegu i gleda pravo u oči sve koji mu stanu na crtu.

U ovoj propaloj drumskoj kafani od zemlje još ima usamljenih pijanica za stolovima u budžacima koji će dići glavu kada ga vide kako ulazi na vrata – i prineti prste šeširu u znak pozdrava.

Znate koji ste.

A u duhu ovog magazina, čiji tekstovi sadrže i saudtrek: White Buffalo – Modern Times.

Ivan Jovanović Nightflier