Judas Priest - Firepower: Bez starca nema udarca



Sviđa ti se? Javi ostalima!


Ne mogu reći za sebe da sam fan Judas Priest-a, ali gajim duboko poštovanje prema ovim pionirima heavy metala. Verovatno je Black Sabbath začeo ovaj pravac, oblikovali su ga i Iron Maiden i Motorhead i gomila velikih bendova, ali Judas Priest već skoro 50 godina (godišnjica će dogodine) suvereno vlada scenom i ne podležući trendovima polira pijedestal na kojem je još odavno. Osamnaesti album Vest Bromvičke atrakcije (daleko veće od jadnika u  plavo-belo dresovima koji tavore na dnu Premijer Lige) donosi nam četrnaest odličnih pesama, svežih i poletnih kao da su delo nekih bubuljičavih momaka tek izašlih iz puberteta, a ne penzionera u kasnim šezdesetim. Na prošlom albumu, izdatom pre tri i po godine, pod nazivom „Redeemer Of Souls“, bend je, izgleda, imao manjak inspiracije. Cenim da je boljitak doneo novi gitarista Richie Faulkner (koji je, istina, u bendu još od 2013. godine, ali je tek sada dobio status starosedoca i pravog naslednika KK Downinga koji je 2011. napustio bend). Glennu Tiptonu kao okosnici grupe i kreativnom mastermindu Judas Priest-a ponovo je dijagnostifikovan Parkinsonov sindrom sa kojim se bori već 10 godina i ovo je verovatno poslednji album na kojem je svirao, a s obzirom da već dve godine ne svira uživo, možemo reći da je ovo Tiptonova „labudova pesma“, ali kakva...

Album je krcat odličnim rifovima, catchy melodijama, pevljivim refrenima i pre svega odličnim pevanjem Roba Halforda. Vrhovi amplitude su pre svega i iznenađujuće, pesme srednjeg tempa kao što su „Never The Heroes“ i „Rising From Ruins“. „Children Of The Sun“ je i harmonijski i tekstualno posveta nešto starijoj braći iz Black Sabbatha, a novi koncertni hitovi su sigurno naslovna „Firepower“, „Evil Never Dies“ i „Flame Thrower“. Negde sam pročitao da bi James Hetfield „ubio“ za pesmom kao što je „Traitors Gate“ i samo mogu da se složim sa tom konstatacijom. „No Surrender“ sam puštao nekoliko puta za redom jer je neverovatno zarazna, a „Necromancer“ će postati jedna od verovatno najpopularnijih pesama Judasa. Bila bi šteta ne pomenuti odličnu ritam sekciju (Ian Hill, na radnom mestu basiste od prvog albuma i Scott Travis koji već 28 godina, od albuma “Painkiller“ svira bubnjeve u ovoj instituciji), koja svojom tačnošću i čvrstinom čini ovaj album još boljim.  Za kraj je ostavljena fantastična heavy balada „Sea Of Red“ koja je namenjena nekim budućim kompilacijama najboljih metal balada.

Za kraj, moram da priznam da je ovo najbolji album Judas Priesta još od Painkillera, zasigurno. Jedan od najboljih albuma za 2018. godinu, takođe...

Judas Priest su uz Saxon (koji već godinama snima sve bolje i bolje albume) dokaz da „bez starca nema udarca“ i bila bi fantastična stvar kada bi recimo „matorci“ napravila neku zajedničku turneju i posle ovakva dva albuma kao što su „Firepower“ i „Thunderbolt“ odlučili da posete i Srbijicu.

Zoran Popnovakov



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva