Na našim prostorima (kao ni na ovoj stranici, jelte) o čuvenom istraživaču noćnih mora ne trebamo gubiti previše reči. Dilan Dog je, od svog starta krajem 80ih, bez obzira na podužu primoranu izdavačku pauzu u našoj zemlji (znate već, rat, inflacija i ta sranja), neprestano uživao u abnormalnoj popularnosti kod ljubitelja devete umetnosti, iz prostog razloga zato sto je Dilan Dog sveti gral međ´ stripovima svih vremena i tačka.


O (pseudo) ekranizacijama Sklavijevog stripa sam već nekim drugim prilikama manje-više opširno pisao (užasni “Dead of Night” i genijalni “DellaMorte DellAmore”), u kojima nisam mogao da ne spomenem i fen-mejd filmove (u jednim se naš junak bori čak protiv Fredi Krugera leptemazo!). Svaki je od njih realizovan sa vrlo skromnim budžetom, ali zato iznadprosečnim entuzijazmom kreatora, a u tom nizu se svrstava i najnovije ostvarenje, jednostavno imenovano “Dylan”. Mada, ovog je puta cela stvar malč´ce drugačija, budući da “Dylan” ono kao predstavlja maltene demo verziju (mogućeg) web-serijala. Da li će svetlost Jutjuba ugledati i dalje epizode, još stoji u stelarnom prostranstvu, stoga što bi projekat olako mogao da padne u vodu zbog jurističnog kovitlanja iz razloga jerbo režiser Kevin Kopacka, inače Austrijanac iz… Austrije, jelte… od Bonellija nije otkupio nikakva prava na izvorni materijal. U svojoj verziji, ostrašćeni Kevin, kao što biva obelodavano i na samom početku (“As for the character changes, just pretend this is a parallel universe…”), tako i u više navrata tokom epizode – (“pravi”) Dilan i Gručo još pre samog početka mudruju sa postavljenim kokni akcentom  ko li će ih otelovati u seriji – skreće pažnju na činjenice tipa da se ovaj Dilan preziva Dawn, Inspektor Blok se odaziva na Inspektor Mahlow (Rainer Maria Fassbinderov dugogodišnji kompanjon Harry Baehr svemujebem!) , Madam Trelkovski je Madam Gribanova (koju ovde igra, ehm, muškarac), a karakterističcno Dilanovo zvono (“Uuuuaaaaaaaaaaaarrrrrrghhhhhh!”) urliče (isto) muškim glasom.

Do velike promene je, naravno moralo doći i po pitanju vickastog Gruča, koji se na ovoj drugoj strani postojanja  vika Bang i rođeni je Vijetnamac  bez lažnih brkova. Ako ovo nije dovoljno skurilno, onda ne bih smeo ne spomenuti da svi likovi govore nemački, što u stvari i nije više toliko skurilno kad se podsetimo da je  glava produkcije Kopacka Austrijanac (iz Austrije!) i da je cela stvar producirana na području gde se priča arijskim jezikom. Mada, u našem “Zona mrtvih” svi brbljalju engleski, ali bolje da nisu, ako me razumete…

I opet, bez obzira na sve promene, “Dream of the Living Dead” u svakom trenutku ispoljava dilandogo…, pardon, dilanovski fler, zasigurno iz razloga što su Kopacka i ko-autor Aleks Baksajev očigledno veliki poznavaoci materije (a to me iskreno čudi, skladno tome jer su na zapadu stripovi iz kuće Bonelli  samo margina u velikom moru strip izdavaštva). Podosta detalja iz stripa (maketa, “đavolji triler” na klarinetu, pica vegetariana, horror filmovi, činjenica da je Dilan star 300 godina, imenovanje Morgane, Stana, Roja i Sklavija…) ne fale, a uzevši u obzir da prvenac skoro 1:1 obrađuje upravo prvu epizodu serijala, “Zora živih mrtvaca”, ne sme da fali ni Dr. Ksabaras (ovde Ksarabas, inovativno, nema šta), ali koji (zasad) biva samo spomenut.


Međutim, najveći problem serije nisu ni sve te goleme promene, a još manje nepostojeći budžet (Kopacka je sam finansirao celu stvar) već glavni lik himself (a bogme i njegov pomoćnik). Dilan, bar onaj “pravi” iz stripa, ume da bude melanholičan, odsutan pa čak i klonulog duha. Serijski Dilan je nažalost nekako il´ previše staložen il´ pa nekako juvenilno opušten (znam kako sad ovo blesavo zvuči). Glumac Ford Everett, koji ovde tumači najpoznatijeg stanovnika ulice Krejven, je iz datih razloga time nimalo uverljiv u ulozi bivšeg policajca (i) alkoholičara koji sad juri zombije i bararaoge, a ništa verodostojniji nije ni pomoćnik Bang, koji nema ni trunke dosetljivosti originalnog ludog brke iz stripa kojeg svi volemo.

Premda da decenijama žudim(o) za pravom pravcatom profesionalnom adaptacijom Dilana Doga (DellaMorte jeste prava ekranizacija iz dilandogovskog univerzuma, ali nije pravcata ☺), na kraju krajeva bih se zadovoljio i sa nastavkom iliti nastavcima ove fejk-verzije, iako mi su već spomenuti (italijanski) amaterski radovi – u kojima, stotinu mi vampira, ima i pravog lažnog Gruča! - draži za gledanje.

I naravno, kako to na kraju uvek biva, recenzije i dalje ne završavam sa nekim nezgrapnim načinom ocenjivanjem upravo diskutovanog štiva, ali kad bih recenziju zavrsavao sa nekim nezgrapnim načinom ocenjivanjem upravo diskutovanog štiva, onda bi “Dylan” dobio šest “666-ca” od mogućih deset “666-ca”. Ipak su se stvarno potrudili momčad. Samo, sledeći put, izmen´te obavezno glavne glumce. I sporedne (da da, naravno da je ovo amterska produkcija, ali opet…). I skupite koju kintu bar Bubu da iznajmite. Al´ inače za trud čista šestica, u svakom slučaju.

U slučaju da nekog zainteresuju gore navedeni fen-mejd filmovi, izvol´te linkove. Pogotovo bih skrenuo pažnju na rad našeg zemljaka Pavla Pavlovića, koji je sa svojim kratkometražnim “Istraživačem noćnih mora” molto bello odradio stvar.

La morte putanna
Vittima degli eventi (pročitaj recenziju ovde)
Il trillo del diavolo
Freddy vs. Dylan
More evil than devil

Svetovid Svarožić