Na sceni je ostalo malo thrash bendova iz one prve faze osamdesetih godina. Godine su naravno najveći problem. Za thrash svirku treba imati i fizičke snage i duh koji gori. Zato sam i bio po malo skeptičan kada su prije nekoliko mjeseci počeli na sva vrata da najavljuju novi album i da ga hvale kao da je čudo neviđeno. Prvi me singl nije nešto oborio sa nogu, ali priznajem da sam ga relativno površno i preslušao. A onda je izašao album i ostavio sam ga za kada budem spreman. I iznenadio sam se, poprilično. 

Overkill nisu nimalo pretjerali sa reklamom. "The Grinding Wheel" je jedan vrlo dobar thrash album. Kada kažem thrash, možda odmah pomislite na njihove starije albume, ili možda na furiozne thrash bendove novije generacije. "The Grinding Wheel" nije ni jedno ni drugo. Naravno da zvuči kao Overkill, ali se osjeća jedna vrlo izražena zrelost i odmjerenost kako u komponovanju tako i u sviranju. Ovim albumom su našli idealan odnos između brzine i atmosfere. Nisu više u godinama da izdrže da sviraju kao da im je sto gromova u guzici i za očekivati je manje zahtjevne pjesme, ali sa kvalitetom istih nisu napravili niti najmanji kompromis, a i udri-drž-ne daj atmosfere ima sasvim dovoljno. Svakako nije njihov najbolji album, ali jeste svakako jedan od boljih i bend je sigurno vrlo ponosan, a fanovi će uživo sigurno imati mnogo toga interesantnoga da čuju. Da je sreće da svi bendovi starije generacije ovako shvataju svoju muziku ... a opet, tada ne bi toliko bilo interesantno kada čovjek naiđe na jedan ovako dobar album koji ga zaustavi u mjestu. Svaka čast Overkillu. Jedan od rijetkih bendova koji su ostali dosljedni sebi i fanovima.

Nikola Franquelli