Ne volim gužve ali kad je samo 5 ljudi zainteresovano da subotom pogleda film u bioskopu zapitaš se gde su svi oni koji se žale na nedostatak kulturnih događanja u našem malom mestu.

Uglavnom, nas 5 plus onih troje koji su ušli posle početka projekcije odgledali smo jedan veoma dobar film Gorana Markovića. Ono što sam uvek cenio kod ovog reditelja je to što iako se bavi ozbiljnim temama nikad ne sklizne u negledljivi crnjak a ne preteruje ni sa komičnim elementima.

Početna osnova je istinita priča iz života oca glavnog glumca Tihomira Stanića ali je scenario naravno nadograđen i istinitim pričama iz stvarnosti SFRJ i fiktivnim delovima. Glumačka ekipa je veoma dobra i sastavljena u skladu sa radnjom filma iz svih delova bivše nam domovine (Branka Katić, Radko Polič, Dragan Petrović Pele, Sergej Trifunović, Momo Pićurić, Goran Navojec, Emir Hadžihasbegović, Jernej Šugman, Haris Burina, Svetozar Cvetković).



Pre nego što počne sama radnja filma istaknuti su dva glavna istorijska događaja iz 1968. o kojima se govori i koja stvaraju kontekst dešavanja – studentske demonstracije i eksplozija bombe u bioskopu „20.oktobar“. Ti događaji najavljuju kraj Titove moći i predviđaju ono što će se desiti početkom 90’ih.

Film govori o direktoru škole u Bosni Anđelku Miloševiću koji se specijalizovao za izdavanje lažnih diploma. On to ne radi za novac nego da bi omogućio svojim mušterijama da ostvare pravo na rad, tj da zadrže poslove od kojih izdržavaju svoje porodice.

Reditelj nam predstavlja vreme 60-ih godina 20.veka podsetivši nas na parole o bratstvu i jedinstvu (17 nacija živi u selu kaže narator, Anđelkov sin Slobodan Milošević!), prenose fudbalskih utakmica preko radija ( Vreme sporta i razonode, izveštava Marko Indirekt Marković), uplatu sportske prognoze (čuvena 13-ica na kojoj je mog ćaleta redovno prodavao Napredak iz Kruševca). Sve deluje idilično a zapravo je samo šminka.

Na žalost našeg naivnog glavnog junaka afera komšinice Slavice sa veterinarom Janezom završiće tako što će komšija Drago (kome na samom početku prave diplomu) prijaviti policiji da veterinar nema završenu školu već da mu je Anđelko uradio svedočanstvo. Tad će morati da beži i da se skriva kod raznih svojih dužnika dok ga jedan ne izda a uhapsi ga školski drug Suljo.

U zatvoru će u duhu bratstva i jedinstva biti u ćeliji sa Crnogorcem informbirovcem, ustaškim teroristom koji je postavio bombu u bioskopu, muslimanom koji je osuđen zbog nošenja ahmedije i surovim ubicom jedne porodice. Anđelko će naivno svakom od njih pokušati da pomogne ali će zbog te pomoći oni samo dobiti više batina i kazni od stražara, u duhu one izreke da je put do pakla popločan dobrim namerama. Na kraju Anđelko će izaći neosuđen jer se ispostavlja da svi koji treba da se bave njegovim slučajem imaju diplome koje je on potpisao.

Za to vreme jedan njegov sin će početi da pravi lažne vozačke dozvole a drugi Slobodan će poželeti da postane iluzionista( Slobodan Milošević iluzionista nastupa u vašem gradu sa cirkusom Melano, moglo bi da stoji na plakatu).

Kraj filma je namerno pomalo zbunjujuć i otvoren za tumačenja, tu se opet reditelj vraća korišćenju slika iz Filmskih novosti i aktivira naše omiljene teorije zavere. Da li je Anđelko pohađajući stari komunistički univerzitet, zatvor, shvatio da je SFRJ falsifikat pa je zato otišao do druga Tite na Bled ili je naivno verovao da će ga naš najveći sin saslušati i usvojiti njegove sugestije? Da li je maršal tad umro a zamenio ga Falsifikator koji je želeo da spase jedan lažan način života u koji je verovao?

Nije lako živeti sa istinom koliko smo mali i zli, svi moramo da falsifikujemo nešto kako bismo opstali, svoje uspomene, svoj izgled, svoje ideje. I filmovi su falsifikat stvarnosti a ne sama stvarnost ili što bi rekao Hičkok film nije komadić života već komadić kolača, zato uživajmo u filmovima u bioskopu, za to su napravljeni.

Veran Mijatović (Zabavište)