Haiku naučne fantastike

U turobnim godinama postratnog Japana žanr naučne fantastike, ili "essu-effu" kako je danas poznat u toj zemlji, nije bio posebno cenjen. Smatrao se petparačkom literaturom, u neku ruku šundom – potpuno nespojivo sa današnjom dominantnom futurističkom i sf-manga japanskom supkulturom. U tim godinama, breme proboja žanra, koji je kaskao za ostatkom sveta, počivalo je na plećima mladih umetnika i entuzijasa. A njihova priča je veoma često slična: mladi entuzijasta napušta zacrtanu karijeru i okreće se pasiji koja ga okupira. Fascinantno je koliko se takvih priča završilo srećnim krajem. To je, uostalom, i priča Osama Tezuke, "boga mange", koji je napustio karijeru u medicini da bi se okrenuo stvaranju priča u slikama, koje su u to vreme bile stigmatizovane kao petparačka literatura, čak i više nego essu-effu. A priča mange i literarne naučne fantastike u Japanu je duboko isprepletana, pa nije ni čudo da se ovde pominje. 

Životni put Šinići Hošija nije ništa drugačiji. Rođen je u relativno imućnom okruženju, pa i poznatom ukoliko se uzme u obzir činjenica da mu je baka sa majčine strane, koja ga je i podigla, bila rođena sestra Ogaija Morija, jednog od najčuvenijih japanskih pesnika i pisaca, u celini posmatrano fascinantna osoba. Mori je, pored duboko ukorenjene japanske kulture i pripadnosti carskoj vojsci u svojstvu medicinara, učenošću i poliglotskim obrazovanjem postao veoma evropeiziran Japanac. Smatra se da je bio prvi sin Zemlje izlazećeg sunca koji se vozio čuvenim Orijent ekspresom. Dok je u vojsci dosegao čin doktora-generala, već je uveliko prevodio na japanski Šilera i Getea, a zauzvrat je svetu pružio nekoliko izuzetnih literarnih dela, koja se i danas smatraju nekim od najvećih književnih ostvarenja Japana, poput Divljih gusaka (Gan). Umro je 1922. godine, četiri godine pre rođenja sestrinog unuka Šinićija Hošija. 

Hoši je, dakle, odrastao u veoma učenom okruženju. Život mu je bio trasiran i stabilan – studirao je biohemiju, i veoma rano se uključio u očevu farmaceutsku korporaciju. Brigu o njemu su uglavnom vodili deda i baba sa majčine strane. Deda mu je bio nemački đak, antropolog, i to veoma cenjen, dok se baba, poput svog mnogo poznatijeg brata, takođe bavila poezijom, koju je čitala svaki dan mladom Šinićiju. Dakle, Šinići Hoši je odrastao u svojevrsnom aristokratskom okruženju predratnog Japana, predodređen za velike stvari i dela, šta god mu srce odluči. "Hoši" na japanskom i znači "zvezda", pa su kasnije čitaoci često smatrali da je reč o pseudonimu. 

Ako se sada prebacimo u postratne godine Japana, vidimo zemlju sa dubokim ožiljcima, ali u smeru agresivne obnove. Ne treba ni čuditi, posebno kada imamo na umu marljivost japanske kulture. U prvim godinama posle Drugog svetskog rata SF se još nije probio do šireg auditorijuma. Pojava SF časopisa "Seiun" 1954. bio je neuspešan pokušaj uvođenja žanra, pošto je ugašen već posle prvog broja. Tek 1955. godine izdavač Kodanša objavljuje Stories of Scientific Adventure, prvu SF antologiju na japanskom jeziku, koja je veoma brzo prigrljena od strane omladine. Taj i predstojeći projekti su bili svojevrstan okidač za pojavu sve brojnijih pisaca naučne fantastike u Japanu. Veliku ulogu su odigrali i pojava mangi Osama Tezuke od 1946, kao i palp literatura koju je sa sobom donosila vojska SAD stacionirana u Japanu. Rjo Hanmura, Sakjo Komatsu, Rju Mitsuse, Jasutaka Tsutsui,  Aritsune Tojota i Kazumasa Hirai, kao najpoznatiji predstavnici žanra, svi su redom bili u dvadesetim godinama. Hoši je bio čak i među najstarijima, sa navršenih 30 godina, kada se 1957. godine otisnuo u vode SF-a. Ekspanzija žanra u Japanu je bila munjevita, i autori su relativno brzo prihvaćeni za uticajne ličnosti u nastajućoj supkulturi. Još tipičnije za ovu zemlju, i izraženije nego u Evropi ili Americi, jeste međusobna umreženost svih aspekata žanra – pisci romana i priča rado stvaraju za mange i anime, i obratno. Kazumasa Hirai, Aritsune Tojota i Takumi Shibano su najtipičniji primeri ovog trenda. 

Hoši se pak držao svoje "livade", forme kratkih "essu-effu" priča, za koje se opredelio početkom karijere 1957. godine. Naime, nakon što je diplomirao biohemiju 1947, Hoši se aktivno uključio u očevu korporaciju. Međutim, političke turbulencije u koje se upleo Hošijev otac uništavaju ovog dotad najvećeg azijskog farmaceutskog magnata. Šinići je pored firme ostao i bez oca, koji je poražen krahom ubrzo preminuo. Šinići Hoši prodaje poslednje ostatke korporacije i okreće se pasiji pisanja, koja ga je na kraju i vinula u same vrhove japanske kulture. 

Može se reći da je stekao stabilan i siguran život. U potpunosti se posvetio pisanju i porodici, i pored česte sklonosti alkoholu u društvu, kada bi postao izuzetno pričljiv i duhovit na crnohumoran način, kako se sećaju njegovi prijatelji i kolege. U nekrologu napisanom nakon Hoćijeve smrti 1997, njegova ćerka se priseća kako je pisao samo u toku noći, legao pred zoru i spavao do podneva, kao i da je uvek bio raspoložen i predusretljiv da joj pomogne u školskim zadacima kada bi došla do njega u radnu sobu. 

Bio je veliki prijatelj pomenutom "bogu mange" Osamu Tezuki, koji je smestio Šinićija u jedno od svojih najpoznatijih dela Amazing 3. Tezuka je jednom od glavnih junaka dao ime svoga prijatelja – dečaku koji pomaže intergalaktičkim agentima da odluče da li je Zemlja vredna spasenja ili zaslužuje uništenje. 

Književni opus Šinići Hošija je specifičan i svojom brojnošću. Na početku karijere pisca naučne fantastike Hoši se odlučio, kao što je rečeno, na formu kratke priče. I, kako tvrde poznavaoci, već tada se rešio da napiše 1001 kratku priču, po ugledu na Šeherezadin ritual zavođenja cara Šahrijaha. Da li je reč o svesnoj Hošijevoj odluci na početku karijere – što bi bilo nesvakidašnje – ili o naknadnoj mitologizaciji sve narastajućeg opusa maštovitog i plodonosnog pisca, ali on je zaista napisao 1001 priču. Obe verzije zvuče sasvim validno, s tim što je ova prva više romantična. 

Usledile su nagrade, prevodi na svetske jezike, pre svega engleski, osnivanje udruženja Japanskih pisaca naučne fantastike, čiji je bio prvi predsednik, animirani i igrani filmovi, TV serije i jedna veoma zanimljiva televizijska opera. 

Hošijev opus je narativno veoma srodan. Reč je o kratkim pričama, uglavnom po nekoliko stranica, sa kulminacijom najčešće na samom kraju. Veoma poznata i često rabljena forma u SF-u, koju je pak Hoši doveo do savršenstva. Radnju vodi lakoćom, spokojem, u svetu koji je često uljuljkan u izvesnu formu utopizma, i čuva preokret za sam kraj, kada cela priča poprima svoj smisao. Ti preokreti su katkad šaljivi, veoma često onespokojavajući ili čak hororični, ali uvek, bez izuzetka, otkrivaju pravo lice sveta koji je Hoši oslikavao na prethodnim stranicama. U tom krešendu, Hoši sa lakoćom transformiše prividnu utopičnost u onespokojavajuć distopični prizor. 

Česta su poređenja Hošijevih priča sa Rejom Bredberijem, što mu baš i ne služi na čast, odnosno banalizuje konstrukcije koje je razradio u svojih preko hiljadu priča. Zvanični sajt posvećen Šinićiju Hošiju čak opisuje njegov opus kao fuziju Reja Bredberija i Ezopovih basni. Hoši je pak uspevao na nekoliko stranica ono za šta je nekima potreban čitav tom. Otud i često poređenje njegovog rada sa haiku poezijom u svojoj sadržajnosti i ritmu. 

Zbirka Besne kobile Divno nebesko telo i druge priče, kojim ova izdavačka kuća pravi prvi iskorak iz sveta stripa, sačinjava 30 odabranih priča Šinićija Hošija, sa ilustracijom Dobrosava Boba Živkovića na naslovnici. Opus od 1001 priče bi svakako bio preveliki zalogaj za svakoga. Čak i sužavanje izbora na 30 reprezentativnih dela je gargantuanski poduhvat za izdavača. Srećom, uvek postoje zbirke već spremne i pripravne za prevod, koji je u ovom slučaju delo Branke Takahaši. Zbirka obuhvata, dakle, 30 dela Šinićija Hošija, i već na prvi pogled se primećuje da su tu neke od najpoznatijih, koje bi svaki čitalac koji poznaje opus ovog pisca i očekivao. Tu je naslovna, Divno nebesko telo, koja pruža adekvatan i pomalo jezovit preokret na kraju. Potom, tu je i Hošijev prvenac, priča Bokica (Bokko-chan ili Miss Boko), koja je među prvima prevedena i na engleski već 1963. i koja čini sastavni deo većine Hošijevih zbirki. Potom sledi dugi niz priča koja, svaka na svoj način, u često vedrom i populističkom tonu zapravo dokazuju da Hoši nije imao preterane simpatije i poverenja u ljudski rod. Često, i u najkomičnijim i najvedrijim trenucima, na kraju provejava izvesna nota ogorčenosti ili rezignacije. 

Posebno se ističe Pogubljenje, kako dužinom (25 stranica), tako i tonom radnje. Hoši konstruiše verziju smrtne kazne, gde u atmosferi očaja i okruženju devastiranog sveta osuđenik očekuje smrt bilo kog trenutka od strane sprave od koje ne može i ne sme da se odvoji. 

Domaća publika, makar ona sklona SF tematici, već je upoznata sa Šinićijem Hošijem. "Galaksija" je u periodu od 1982. do 1996. godine objavila šest njegovih priča. "Politikin zabavnik" je počev od osamdesetih objavio preko 20, dok su po jednu objavili "Sirius", "Tajne" i "Emitor". 

Hoši je svojom formom narativa, brojem priča i diverzitetom tema ostavio neizbrisiv trag na sceni SF-a u Japanu. Međutim, tu se njegov uticaj ne završava. Naprotiv. Prevođenost ovog sina Zemlje izlazećeg sunca, koliko i poetičnost SF motiva sa kojima je tako vešto baratao, često su oblikovali brojne naraštaje budućih autora, često i bez njihovog znanja. Koliko je samo današnjih autora pročitalo u mladosti baš Hošijevu priču u nekoj reviji, možda baš "Politikinom zabavniku", bez da su znali čak i o kom piscu je reč, i pomislilo kako bi voleli jednog dana da napišu nešto slično. U svakom slučaju, Hoši pruža nešto sveže, inovativno i domišljato svakom ljubitelju SF-a. Nešto što ne stari i ne gubi na snazi i energiji. A najbolji deo je: nakon ovih 30, postoji još 971 priča, isto toliko preokreta i fragmenata mašte iz uma jednog od najvećih japanskih autora naučne fantastike, koje verovatno još niste pročitali. 

Nikola Dragomirović