Autoagresija je hardcore punk sastav iz Čačka nastao u januaru 2016. godine, prvobitno kao cover bend. Menjanje članova još u ranoj fazi benda uslovila je želja za autorskim radom, tako da prve autorske pesme nastaju početkom leta kada nastaje prva stalna postava benda koju čine: Đorđe Paunović (vokal i ritam gitara), Veljko Vulić (solo gitara), Vukašin Radičević (vokal i bas) i Marko Nedeljković (bubnjevi). Upravo u toj postavi bend je prvi put zasvirao u moto klubu Mančula u Čačku, a već sledećeg dana  u Wild Cat studiju u Kragujevcu snimljen je demo od dve autorske pesme „Mrtva rekonstrukcija“ i „Kaucija“. Usledio je nastup na Mini Gitarijadi u Čačku nakon čega je gitarista Veljko Vulić napustio bend, a na njegovo mesto je došao Mihailo Matović iz grupe Zbedem.


HC: Ideologija, motivi i filozofija benda...
Vukašin Radičevič:
To je teško definisati budući da smo relativno nov bend i još uvek se pronalazimo. Objavili smo samo 2 pesme za sad, trenutno radimo na još nekoliko, većina je u završnoj fazi. Tekstovi se uglavnom bave svakodnevnim problemima i razmišljanjima mladih ljudi, rekao bih da pogađaju suštinu ideologije panka, iako zvuče ozbiljnije. S druge strane sigurno će biti još pesama kao što je „Kaucija“, koja razbija tu ozbiljnost.

HC: Kada ste napravili bend, koja je vaša želja bila i kakav smisao on ima? Šta to vama znači a šta bi trebalo slušaocima?  
Vukašin Radičevič:
Bend je nastao isključivo iz želje za sviranjem. U tom periodu ja već duže vreme nisam svirao ni sa kim, a Markov dotadašnji bend se raspao. Niko u početku nije imao jasnu ideju šta želimo da postignemo i došli smo do zaključka da imamo šta da kažemo, i bili smo iznenađeni sa kojom lakoćom smo napisali prve autorske pesme, i još više smo bili iznenađeni zainteresovanošću za naš demo na lokalnom nivou, a pošto planiramo još svirki u skorijoj budućnosti nadamo se da ćemo se na pravi način odužiti lokalnoj sceni.

HC: U kojoj meri vam je ovaj bend nekakva spona sa društvom i način komunikacije sa istim, u kolikoj vaše lično ispucavanje energije i lično pražnjenje?
Vukašin Radičevič:
Ovaj bend jeste ta spona, jer ono što ga održava je činjenica da smo mi svi dobri prijatelji i da se uvek dobro zabavljamo, bilo da je u pitanju svirka, proba, pisanje muzike i tekstova, štagod. Mislim da je to najvažniji faktor u celoj ovoj priči, družimo se i radimo ono što volimo, i upravo zbog toga svakome od nas je to pravi način da ”ispucamo energiju” jer svi podjednako učestvujemo u radu i svaki se predlog ozbiljno razmatra.
 
HC: Koliko je teško okupiti ljude i održati ih zajedno u jednoj ovakvoj priči?
Vukašin Radičevič:
Prilično teško, promenili smo 2 člana pre nego što je iko uopšte čuo za nas, i još jednog posle tek druge svirke. Iskreno ne bih voleo da bude više promena članova, dobro nam ide i uživamo u zajedničkom radu, a siguran sam da drugi članovi benda dele moje mišljenje.

HC: Problemi sa kojima se suočavate kao bend...
Vukašin Radičevič:
Standardna priča, nedostatak prostora za probe, nedostatak podrške gradskih vlasti, apatija kod jednog dela publike koja posećuje underground svirke po gradu,… u suštini nas je već snašao skoro svaki problem sa kojim se svi mladi bendovi suočavaju. Verujem da je to deo odrastanja i da svaki bend to mora da prođe, i daćemo sve od sebe da sa svakim od tih problema izađemo na kraj.

HC: Kome i u kojoj prilici biste pustili vaš bend?
Vukašin Radičevič:
Pored toga što su na broju pregleda naših pesama na jutjubu najviše doprinele naše porodice, šira familija i njihovi prijatelji i poznanici, ja bih lično voleo da pustim naše pesme određenim osobama od autoriteta, čisto iz radoznalosti haha. Podrazumeva se da svako od nas želi da se i na underground sceni i van nje Autoagresija čuje sve češće i sve glasnije!