Nikola Vranjković: Za ovde ili za poneti



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Proza pre poezije, uvek, tako sam već počinjao tekstove o knjigama, davno beše, ali nigde nije pisalo da se istom rečenicom ne može počinjati više pisanija, pa je evo opet na početku, iz mnogo razloga, na primer zato što je volim, zato što volim kada jednostavne misli objašnjavaju komplikovane procese, ili zato što mi se sada zaista piše o toj rečenici, za razliku od prvog puta kad sam je, više se ni ne sećam zašto, koristio kao uvod. Proza pre poezije, uvek, dakle, izuzev kada se veliki prozni pisci igraju sa njom, kao Bukovski recimo, ili, kao u još mnogo lepšem slučaju, kada poeziju u ruke date nekom beskonačno talentovanom rok muzičaru, Vranjkoviću recimo. 

Slušao sam poslednjih meseci Azru, prvi put u životu aktivno i pažljivo, sa preslušavanjima, sa ponavljanjima, tražeći dovoljno duboke i jake razloge koji su Štulića postavili na pijedestal domaće rok poezije, slušao sam i našao sam ih, i tu su, stvarno, tako jasni, crveni i modro jaki, ti razlozi, Štulić je najveći svakako, mada mi se ne piše o tome. 

Mnogo više, i mnogo radije, i sa mnogo više razloga, slušao sam i slušam i dalje Milana, ali mi se ni o tome ne piše. 

Slušao sam, sa najviše zagriženosti, opijenosti i zaluđenosti, Block out, pa sam onda prestajao, pa iznova počinjao, i sve tako ukrug, i evo me opet na početku, dok držim ovu knjigu, o kojoj mi se takođe ne piše, jer nemam pojma zašto bih i kako pisao o njoj, kupio sam je zaljubljeno odmah pri izlasku iz štampe, i češće slušao album koji je išao uz nju, prvi Nikolin samostalni album, tako beskrajno emotivan i nimalo težak, zapravo, i nije me napuštala, nikada, misao, da je nepravedno što se ne zna dovoljno koliko on dobro piše, što se ne čita u školama, van lektire, kao slobodna tema, na koju bi đaci posle pisali sastave, oni bi svakako bili bolji od ovoga, oni bi bili baš opasno dobri, mislim. 

Nikola više nije u Blockoutu, svira sam, podjednako je dobar, oni bez njega nisu, mada nisu ni loši, ako sam dovoljno ispratio izašla je i druga knjiga, ali eto, propustio sam je, niko da se seti da mi je kupi na poklon recimo. Nikola je najveći pesnik i hroničar jada i bede u koji smo kao društvo upali i iz kojega nikada nismo izašli. 

I zato, ako nekim slučajem među prijateljima koje kanite obradovati rođendanskim, letnjim, zimskim, bezpovodnim, bilokakvim poklonima imate zaluđenika u poeziju, kupite im Nikolinu, jer je gotovo nikakva šansa da će im se svideti, jer je, kao i svaka rok poezija koja je opasno dobra, aritmična, bezrimna, neromantična, teška i mračna. Ali je duboko u sebi melodična, životna, premoćna i predobra, videće da postoji i takva. Poezija. A taj džemper, tablet ili komplet Mike Antića mogu da uzmu i sami, ili ih čuvajte za sledeći put.




Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

10 najčitanijih

Arhiva