Wyatte - Road to Boshporus - October 2017
Wyatte - Road to Boshporus - October 2017

Lešinari



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Strah od nepoznatoga obično tjera od sebe, mada ponekad i privlači. Znatiželja se budi nesvjesno, zaobilazi znakove koje postavlja zdrav razum; znakove opreza. Teško je znati kada bi bilo dobro odustati, a kada poći i istražiti. Opet, rizik je ono na što moramo pristati ako se želimo izdvojiti i okusiti nešto nesvakidašnje.
Jewel nije imala taj problem. Ona bi uvijek pristajala na sve i uvijek bi nekako izvlačila živu glavu iz zubatih ralja nevolje. Ljepotica zlatne kose, kojoj je svakako pristajao nadimak Jewel, brinula se sama za sebe još od rane mladosti. Bez obitelji i prijatelja preživljavala je kradući nakit, koji je vremenom postao njezina velika strast. Srebro, zlato, dijamanti, nije birala, jer je znala kako će sve prikupljeno pretvoriti u novac, papirnate šuškave potrebne stvari. Nekako se u potpunosti stapala s tim malenim blještavim tvorevinama. Uživala je u njima; gledajući ih zamišljala se negdje drugdje, daleko od svijeta, pretvorena u kip prepun rubina i safira. Snivala je kako joj pod nogama spavaju kovčezi zlata izgubljeni u nekim davnim ekspedicijama, još dok je Argo plovio u potrazi za Zlatnim runom. Riskirala je, morala je, pa je svoje operacije pomno razrađivala prije nego bi se upustila u lov. Stoga nikada nije bila uhvaćena na djelu.
Međutim, vremena su se promijenila, više nije bilo tako jednostavno obiti bravu na protuprovalnim vratima, niti presjeći žice alarmnog sustava i isključiti ga, kao nekoć. Jewel se morala snalaziti na razne načine. Tražila je informacije, osluškivala prolaznike, strpljivo je iščekivala sljedeću žrtvu.

Jedne večeri, dok se spremala uloviti nešto za objed, primijetila je dvije starice koje su se upravo vraćale iz obližnje crkve. Razgovarale su prilično glasno, tako da im niti jedna riječ nije ostala skrivena od tuđih ušiju. Tema je bila smrt supružnika jedne od njih. Druga je tješila onu prvu, rekla kako je lijepo što je suprugov pečatnjak zakopala zajedno s njegovim tijelom. Čuvši to, Jewel više nije čula ništa drugo. U njoj je zakuhalo, vrenje je nastupilo, a to je značilo kako njezin um rađa novu ideju, malenu i slatku zlatnu bebicu.
Groblje, pomislila je, kakvo prokleto dobro mjesto za lov!
Noć je provela ne sklopivši oka. Uzbuđenje je bilo preveliko. Planirala je, promišljala o mogućnostima: kako neprimjetno iskopati svu tu zemlju i otvoriti lijes? Što ako pogriješi grobno mjesto i ne nađe ništa? Što ako idućeg dana otkriju da je netko prčkao po grobu i postave čuvare? Što ako je groblje pod video nadzorom? Što ako i što ako? Desetci pitanja bez odgovora. Pred svanuće je zaključila kako će se osloniti na sreću, kao i svih proteklih godina.
Dan je bio dug i nikako nije prolazio. Jewel je potrebiti alat pripremila još pred jutro, ali nikako nije mogla dočekati okrilje tame. Odlučila je prespavati dio dana, jer joj noć ionako nije bila plodonosna za san. Probudila se točno na vrijeme, pred sumrak. Navukla je crnu odjeću, kosu prekrila crnom vunenom kapom, pa hitro krenula put lovišta.
Stigavši na odredište, zaključila je kako groblje nije pod prismotrom. Bila je slobodna djelovati. Odavno je naučila kako biti nečujna, stoga se s lakoćom kretala poput divlje mačke. Njuškala je uokolo čitajući prezimena pokojnika. Pomišljala je kako možda pronađe neko poznato ime i prezime, nekoga za koga bi znala da je bio imućan za života.
Međutim, nije pretpostavljala da bi se kao mačka trebalo pripaziti pasa, snažnijih predatora. Nije se niti nadala da bi trebalo, a trebalo je.

Jewel je izgubila svijest. Pala je na tlo, a potom bješe odvučena u obližnju grobnicu.
Probudivši se, otkrila je kako leži na hladnom kamenu, te da je naga poput sirene pred surovim mornarima. Ispred sebe je ugledala (sveto) trojstvo sredovječnih muškaraca odjevenih u dronjke. Svoju odvratnost istaknuli su bradatim licima i raščupanim dugim vlasima. Ličili su na gubavce. Istupivši, jedan od njih reče: „Dobro nam došla, ljepotice plava! Ne budi u tuzi, zanima nas samo glava! Ponekad i slava! He, he, ha, ti i ja smo dva!!“
Drugi se tupavo osmijehnuo bolesnom igrokazu odajući trule crne ostatke nekada zdravih bijelih zubala.
„Gdje sam?!“, panično je upitala Jewel. Pomalo se tresla od nadolazećeg straha i već prisutne hladnoće. Kroz glavu su joj prolazile crne misli, pomišljala je kako s toga mjesta neće izaći živa.
„U grobnici nekog bogatog gada. Još nije krep'o, a već si je sazid'o palaču, gamad bezdušna. Valjda želi bit' balzamiran, ne znam. Ili 'oće strunut' u mramoru, a ne k'o mi, žderat' će nas ušljivi crvi“, odgovorio je prvi.
„A što hoćete od mene?!“, nastavila je Jewel ne skrivajući strah koji je najednom počeo plesati valcer s njezinim kostima (zvec, zvec).
„Pa, tvoje slatko mlado meso, naravno. He, he, mi smo lešinari draga, što ulovimo to i jebemo, na kraju i požderemo. Što si ti mislila? Da smo dobri vilenjaci?“, upleo se drugi.
„Što, što to govorite? Da ste me odmah odvezali i pustili!“, vikala je, međutim po nezainteresiranim pogledima gubave braće zaključila je kako se to ipak neće dogoditi.
Glavni među njima odlučio se predstaviti, treći čovjek koji je šutio do tada. Izgledao je zastrašujuće, ne toliko svojim oronulim likom koliko samim držanjem. Odavao je ozbiljnost, njome i plašio, za razliku od ostataka čopora koji je hihotao. Prišao je bliže nagoj djevojci, sagnuvši se toliko da mu je nos dotaknuo čelo izbezumljene Jewel.
„August. Tako me zovu. Ne znam točno tko sam i čiji sam. Ne znam koja me je kuja okotila, da ju ubijem i pojedem joj pičku, niti znam koji me je demon toj kuji podario, pa da mu odrežem jaja i natrpam mu ih u gubicu da se udavi u njima. Oči bi mu žive isisao, jezikom duplje oblizao – kunem se, dušu bi mu oteo! Kažem, ne poznajem tu gamad koja ostavlja svoju djecu, mada znam kako glad čini čuda, stoga se čudo i dogodilo. Više nisam gladan. Jedem.“
Nastao je tajac. Jewel se sklupčala na kamenitom tlu. Augustove riječi oduzele su joj snagu, odvažnost koju je do tada imala u sebi. Na trenutak samo (jednu sjebanu sekundu) osjetila je tugu i žaljenje, gotovo je zaplakala, moguće da i bi, samo da nije začula kako govori: „Idemo kući.“
Drugi je Jewel zgrabio za kosu i odvukao ju još dublje pod zemlju.

Prolaz je bio širok. Podno grobnice bogataša nalazila se druga, možda desetljećima starija grobnica. U njoj godinama boraviše njih trojica. Gornju grobnicu nitko nikada nije posjećivao, niti su u njoj bili položeni mrtvi. U donjoj je pak bilo dovoljno kisika i bješe prilično prostrana. Moguće da je bila sagrađena nekoliko stotina godina ranije. Kamenom obložena, nije se urušavala, a prostora za jelo i san bilo je dovoljno. Inventar zapravo nije postojao. Sav alat za ubijanje i jelo držali su na policama u zidova. Na tlu su imali vreće ispunjene suhim lišćem, na njima su snivali. Savršeno gnijezdo za davno ranjene ptice.

Jewel su smjestili u kut nasuprot prolaza u jamu. Dijagonalno od prolaza za bijeg. August je svoje mjesto zadržao pored nje, time označivši prvenstveno nad plijenom. Dvojac se preorijentirao na stražu. Zapriječio je prolaz u gornju grobnicu (zatvorio dijagonalu). Pomaknuvši ležajeve pokazali su poštovanje prema vođi. Kada su se propisno razmjestili August je upitao: „Jedemo li danas?!“
Prvi je skočio na noge i izašao iz grobnice. Činilo se kako će obrok kasniti nekoliko sati.

Tama je postala tamnija no inače, čak je i kruto tlo postalo tvrđe, jer bol više nije bila mekana i nježna kao što se (kurva) nekoć prikazivala da jest. August je naprosto bio snažan. Bio je naporan i grub. Nikako nije mogao doživjeti vrhunac. Jewel je naposljetku prestala osjećati bol. Ležala je na leđima, noge su joj trnule na Augustovim ramenima, glava joj se pomicala naprijed/natrag, kao svezana koza pred klanje, trpjela je i trpjela.
August nije prestajao. Dahtao je, uživao je, ali jednostavno nije mogao svršiti. Tek kada je ožednio, moguće i ogladnio, izvadio je spolovilo i povikao: „Sljedeći!“
Prvi je još uvijek bio u lovu na hranu, stoga je prišao drugi. Nije bio neuljudan, prišao je poput gospodina. Predstavio se: „Zovu me Oko. He, jedno mi fali, ali s drugim vidim više nego itko! Pazi, ja sam te prvi ugledao kako šetaš grobljem. Ha, a ovi debili samo gledaju hranu, ne i užitak.“
Rekavši svoje, Oko je ušao u Jewel kao nitko nikada prije. Zajecala je, točnije povikala, jer Oko je bio prilično obdaren. Nažalost i grublji od Augusta. Odnos je trajao vrlo kratko, jer se Jewel nekako uspjela izmigoljiti. Oko nije bio zadovoljan. Zahtjevao je orgazam. Djevojka je morala popustiti, ujedno si i zagorčati život trenutkom koji je uslijedio. August, koji je netom drijemao, poželio je da se Jewel pobrine za obojicu. U toj smrdljivoj grobnici, u toj klaonici sreće, morala je zadovoljiti dvojicu u isto vrijeme. Na sve načine.

Ostavili su ju u kutu grobnice, jer se lovac vratio s nešto lovine. Prvi je dovukao tijelo dječaka ne starijeg od deset godina. Glava mu je bila unakažena, vidjelo se da ga je ubio lomeći mu lubanju nekim tvrdim predmetom. Maleni je još uvijek krvario, što je August pozdravio s oduševljenjem. Uzeo je hrđavu metalnu posudu i u nju počeo sakupljati preostalu krv; za piće ili kuhanje. Oko je za to vrijeme pripremio noževe i improvizirani stol za rezanje. Dasku je položio na tlo. Dječaku su prvo ogulili kožu, a zatim su ga počeli komadati. Dio koji su namjeravali pojesti odvojili su odmah, dok su ostatak mesa zakopali u zemlju.
August je zapalio vatru, Oko žustrinom solio meso, a Prvi je iz police u zidu izvadio veliki lonac. Postavivši ga na ognjište odvojio se od ostalih, polagano prišavši Jewel. Gledao ju je toplim očima, kao što majka gleda svoje mlado, pa sjeo pored nje. Prošao joj je prstima kroz kosu i poljubio joj bijelo tjeme. Zatim je rekao: „Znam, sve znam. Dok ti nisi došla mene su jebali. Sada mi je lakše. Hvala ti.“

August je servirao jelo, Jewel je odbila, ali on nije mario. Jeli su svi ostali.
Oko se najednom sjetio da imaju ženu i još je jednom nasrnuo poput životinje. August je pak pričekao jutro, odveo je Jewel do rupe za obavljanje nužde; potom riješio i svoje potrebe. Prvi nije ništa učinio. Samo je promatrao. Razmišljao.

Zalihe zakopanog dječaka bjehu potrošene za samo tri dana. Ostale su samo kosti koje su lešinari iskoristili za učvršćivanje zidova.
Prvi je bez riječi otišao u lov. Nakon petnaest sati vratio se s tijelom ogromnog muškarca. Jedva ga je dovukao do grobnice. Žrtva je bila debela, stoga i puna sala, što će reći da su dobili dovoljno masti za kuhanje. Kao i uvijek, žrtvi su prvo skinuli kožu, a zatim raskomadali tijelo. Dio su odmah stavili na vatru, a ostatak pospremili u hladnu zemlju.
Nekoliko dana kasnije, Prvi je ponovo otišao po meso. Pa opet. I opet.
Jewel je počela jesti četvrtog dana. Više nije znala da li osjeća glad ili unutarnju bol od svakodnevnih silovanja. Više nije znala da li su sijede vlasi na tlu njene ili pripadaju nekome od lešinara. Više nije znala ništa. Jela je ljudsko meso i molila se bogovima da ju barem jedan dan ostave na miru. Da zacijeli iznutra.

Svatko tko moli, tko ruke skopi, očekuje pomoć od Svevišnjega. Jewel je to činila, uzaludno.
Pomoći nije bilo. Lešinari su postali vlasnici njezinog tijela. Gospodari ludila. Postadoše sigurni u sebe, jer ubojstva nitko nije niti pripisivao njima, nisu postojali za svijet. Sigurni u sebe, oprezni u vlastitom mjerilu slobode, izlazili bi jedino po hranu ili kada bi morali zakopati novorođene koje je Jewel rađala u tami.

Mario Lovreković



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva