Najnoviji Whitesnake album je kolekcija Deep Purple pjesama u novom, modernijem duhu. David Coverdale je, za one koji nisu upoznati, bio pjevač i dio tima koji je komponovao neke od najvećih hitova Deep Purple u periodu nakon prvog odlaska Ian Gillan. Čovjek je već imao ovakve izlete vraćanja u prošlost i uvjek su se pokazali kao pun pogodak. Sjetite se samo "Fool For Your Lovin'" (album "Slip of the Tongue") i kakav je ršum napravila samo ova pjesma na svim svjetskim top listama. Tajna je ležala u novim aranžmanima i nevjerovatnom poletu benda iz tog vremena, ponajviše gitariste Steve Vai. Da li je David Coverdale uspjeo i sa „The Purple Album“ da uradi tako dobar posao?

Nažalost, nije. Prije svega, ekipa iza instrumenata nije više mlada kao nekada i nedostaje im onaj mladalački entuzijazam koji je bend imao na kilotone osamdesetih godina. Odlično to pokrivaju virtuoznošću i ogromnim iskustvom koje debelo pokazuju na odličnim live nastupima, ali od činjenica se ne može pobjeći. Danas je bend više mašina za pravljenje para. Whitesnake bez Steve Vai (ili još starije kombinacije Sykes/Vandenberg) ne može ponovo da napravi apsloutni haos na sceni. Sa dužnim poštovanjem prema Doug Aldriche i svim njegovim velikim uspjesima i odličnom muziciranju, ali Steve Vai je neprevaziđen. To je jasno kao dan.

Od kada je Coverdale prije nekih desetak godina reaktivirao Whitesnake, očigledno je jedno: bend je kao neka japanska teška mašina ili švajcarski sat. Mjesta za greške nema! Coverdale je uvjek iziskivao najviše standarde i bio je nemilosrdan i prema sebi i prema drugima u izvršavanju svih dužnosti. Situacija je i danas ista, i bend zvuči kompaktno kao uvjek, ali su u toj potrazi za apsolutnom preciznošću izgubili dio magije koju su nekada posjedovali. Mašinerija i duh baš i ne idu zajedno. Danas su Whitesnake srednjovječni putujući striptiz soft core show, trbušne pločice, duga ultra njegovana kosa, kvarcovane grudi, porculanski zubi i besprekorna koreografija. Rezultata naravno ima i živi nastupi su im uvjek ubojiti, ali sa manje duha i spontanosti nego nekada.

Ja volim na široko i detaljno da blebećem ponekad i o manje vidljivim detaljima i nekome može izgledati da ovaj album smatram lošim, što nije slučaj. „The Purple Album“ je dobar album, ali je „over produced“ i nedostaje mu duha koji je bend nekada posjedovao i to se osjeti. Koliko je stvarno bilo potrebno snimiti ovaj album danas?

Nikola Franquelli