U poslednje vreme ne mogu da se oduprem utisku da je nedelja postala jako zanimljiv dan za koncerte.  Tako se desilo da u gradu od skoro 300 000 stanovnika svega nekoliko ljudi prisustvuje svirci koja se desila  na izmaku proteklog vikenda (15.5.).  Nestabilno majsko vreme koje asocira na kasni oktobar bilo je kec na deset u ovoj situaciji, mnogi su ostali kod kuće zbog kiše, vetra i naglog pada temperature. Sve ovo još jedan je dokaz činjenici da nije lako kotrljati se u rokenrolu. Uvek postoje prepreke, često to nije ničija greška već sticaj različitih, nesrećno ukombinovanih okolnosti. U ovom konkretnom slučaju, podrška, koliko god mala bila, ipak nije izostala. Kada je kišno, uvek je vetar, pa i onaj najslabiji, taj koji otera sive, sumorne oblake.  Još jednom se ispostavilo na praktičnom primeru da kvantitet ne garantuje kvalitet. I možda je glupo da zauzimam taj elitistički stav koji inače prezirem kada je u pitanju underground scena, ali drago mi je što sam ovoga puta bila deo manjine.

Ovde u Nišu, generalno i u celoj južnoj Srbiji postoji manje ili više otvoren hejt prema beogradskoj sceni. Mnogi njeni pripadnici obeleženi su etiketom “umišljenih”, jer mnogo puta se pokazalo da su premalo zainteresovani za ono što se dešava izvan granica prestonice i da su, gde god da odu, isključivo orijentisani na samopromociju. U svakom žitu ima kukolja, i obrnuto, pa shvatite to kako hoćete. I MI i ONI radimo najbolje što umemo, a u svemu tome više niko nije bitan kao osoba, već kakav je umetnik i koliko  daleko je u stanju da u etar lansira poruku oblikovanu sopstvenim  kreativnim naporom.

Kada je u pitanju bend Rikošet, pada u vodu svaka predrasuda o Beograđanima. Imala sam sreću da ih lično upoznam i provedem gotovo sve vreme njihovog gostovanja sa njima kao neka vrsta vodiča. Ispostavilo se da su oni vodili mene, a ne ja njih. Shvatila sam koliko malo znam o svom gradu u kome živim celog života. Prvo: trebalo mi je da dobro razmislim pre nego što mi padne na pamet neki predlog za kafanu u kojoj može povoljno i kvalitetno da se nešto pojede i cugne koja rakijica. Što je još gore, nisam imala pojma da se sve kafane nedeljom zatvaraju u 7, tako da posle obilaženja par mesta sa kojih su nas ljubazno ispratili još s vrata, jedina opcija za niški roštilj bio naširoko poznati kiosk Kod Lafa. Sreća, pa nije bilo vremena za kultni Džek. Ali nisam odolela da makar kroz priču upoznam goste sa svim čarima i prokletstvom tog raskršća. Tokom šetnje bila sam krajnje pozitivno oduševljena interesovanjem frontmena, Miloša Bjelobrka za našu lokalnu istoriju i opsesiju spomenicima. Ništa pametno nisam imala da kažem o zgradi Banovine, gradskoj tvrđavi, centralnom trgu (čak ne znam tačno ni koje godine je oslobođen Niš od Turaka), o Tri pesnice sa Bubnja znam da je spomenik u čast  nekog streljanja tokom Drugog svetskog rata i da je jedan od najlepših i najimpozantnijih  u Srbiji i to je sve. Sve sam ovo ispričala jer ekipa iz Rikošeta, gde god da svira, oda počast domaćinima u jednom zanimljivom i kreativnom maniru: svaki njihov plakat koji najavljuje svirku prikazuje neku, za to mesto prepoznatiljivu, znamenitost.
 

U međuvremenu je pristigla ekipa iz Vlasotinca, bendovi Balkan Revival i Decayed Earth, pa su pripreme za nastup počele užurbano da se odvijaju.

Dok je trajala tonska proba, nas nekoliko prijatelja koji smo od početka bili uz svoje prijatelje muzičare, otišli smo ispred da se ‘’zagrejemo” za predstojeću svirku. Mnogo više od alkohola ugrejao nas je jedan neočekivani događaj. Dok smo sedeli ispred Sinagoge, kao i mnogo puta pre toga, shvatila sam da je najzanimljivija istorijska činjenica vezana za ovaj grad to da je u njemu uvek bilo mesta za svačije Bogove. Shvatila sam, isto tako, da nikada nisam kročila iza zatvorenih vrata ove građevine koja je, sada u 21. veku, izgubila svoju pravu namenu i pretvorila se hram posvećen umetnosti. I najednom, kao da je Jahve čuo moje razmišljanje, otvaraju se vrata i izlazi žena koja čuva izložbeni prostor. Započinje spontani razgovor. Gvirim iza njenih leđa i vidim okruženu blještavom belinom prostora jednu statuu od kamena, i čini mi se, iz daljine, da predstavlja nekog ratnika. I tako, sasvim spontano, nas nekoliko imalo je čast da u sitne sate vidi postavku vajara Mileta Simića. Dozvoljen nam je ulaz u svet šljašteće tišine gde su carovali kameni Cvet, Ptica, Muzika, Sova, Igra, Forma... I nad svima njima, sa otvorenom knjigom u okamenjenoj večnosti blistala je Desanka Maksimović – ono što je iz daljine delovalo kao neki vojnički autoritet ustvari je simbol poezije, izdaleka neshvatljiv i preteći, izbliza tako blag i harmoničan.

I tu je nekako već počela da se formira suština. Shvatila sam da se nalazimo u međuprostoru dva paralelna univerzuma. Jedna vrata, iza kojih se krije spomenik poeziji, se zatvaraju, otvaraju se druga, odakle nas mami muzika. Sve to, nekim čudnim slučajem, stapa se u jedinstveni utisak. Već je sat vremena do ponoći i brojno stanje se nije promenilo, biće ovo, silom prilika, žurka samo za odabranu ekipu.

Balkan Revival direktno iz devedesetih se transportuje u drugu dekadu drugog milenijuma i peva istu pesmu, još uvek aktuelnu. Ovaj bend nametnuo se kao još jedna potvrda da je za punk uvek pravo vreme – takva muzika je neophodna kao protivteža masovnom konformizmu kome nikada ne smemo dozvoliti da pusti korenje. Sažeti antipolitički tekstovi i sirovi ritam najbolji su za podstrekivanje bunta. Pokrenuti telo, ispratiti ritam – najbolji su recept za održavanje dobre cirkulacije. Uvek imati na umu da je za zdravo razmišljanje neophodno da krvotokom cirkuliše sveža krv. Pokreni sebe i pokrenućeš druge, umesto da se prepustiš talasu budi snaga koja ga podstiče. Nadam se samo da su svi ti ljuti pankeri bez mane i straha sa niških ulica ostali kod kuće jer su se prethodnih dana iscrpeli boreći se na svojim frontovima. U suprotnom – no excuses.

Decayed Earth  i prethodni bend spaja ista ruka koja udara taktove. Poetika je takođe ista, ali ritam brži, atmosfera mračnija, rifovi energičniji. Pevač je imao problema sa grlom, ali je bio uporan da izdrži do kraja. Ipak je i tim promuklim glasom mogla jasno da se iskaže suština. I kada te sateraju u mračni ćošak i tvoju umetnost osude na zidove u kome ima još nekoliko zatočenika sličnih tebi, ne smeš da se predaš i ćutiš.

Ponedeljak je pozvao na dužnost i one malobrojne prisutne, pa je do nastupa Rikošeta ostao jednocifren broj posetilaca (uključujući i osoblje). Zvuk u klubu nikad bolji. Navikla sam na dim i borbu za vazduh, pa me ovaj utisak prostranosti užasno iritira. Taj osećaj me je držao sve dok nije krenula muzika. Kada su prvi tonovi “Crne reke” počeli da provejavaju prostorijom, bilo mi je jasno da će bend biti na vrhuncu zadatka bez obzira na malobrojnu podršku. Ne znam da li je to objašnjivo zakonima fizike, ali u jednom trenutku kao da sam mogla da osetim kako se zidovi natapaju zvukom, kako se te frekvencije prelivaju sa bine do poda i obuzimaju celo telo nagoneći na pokret. Smisao dobrog rokenrola ogleda se u tome koliko si sposoban da svu disharmoničnost sveta pretvoriš u skladnu kompoziciju koja je u stanju da zaljulja zidove.

Nismo Sijetl, ni Mančester, niti treba da budemo kao oni, mi smo Niš, na jugu Srbije, imamo svoju poetiku koja se na samosvojan način sama nametnula i utkala u muziku nekih talentovanih stvaralaca. Ona odražava naše egzistencijalne teskobe koje smo izvukli iz tog prastarog kamenja kojim hodamo i iz kog vajamo naše sudbine. I ako krenete malo severnije, situacija je ista, samo što mi imamo poseban izraz za prepuštanje čarima muzike – zovemo to sevdah. Ovoga puta nismo baš najbolje pokazali šta to znači, ali prilika za popravni biće 3. juna u Blackstage-u. Čini mi se da se pada petak, pa eto, možda je to za mnoge kudikamo povoljniji dan za tako nešto.

Ana Nikolić