Wyatte - Road to Boshporus - October 2017
Wyatte - Road to Boshporus - October 2017

Hodočašće u dolinu sijenki (Balkanski krug)



Sviđa ti se? Javi ostalima!


Konji njište oko Zorlana, poskakuju, kopitama riju po zemlji. Kroz prašinu, u podnožju planine, nazire se Svetilište. Sablje sijevaju, štitovi zveče. Krici osakaćenih ljudi talasaju bojištem, a onemoćala tijela, zemlju natapaju krvlju. Jedna ruka, što držaše sablju, sasiječe mu najboljeg druga. Zastade za trenutak, tada još jedan bljesak sablje i razdiruća bol...
Trže se iz sna. Mokar od znoja. Ovaj san, nekada davno proživljen, povremeno ga proganja kao kakva avet. U posljednje vrijeme, često ga sanja.
Zorlan uze gutljaj vode iz stare, opletene čuture. Pogleda oko sebe. Senke žbunovitog rastinja postale su izdužene i činilo se da igraju. Povjetarac je donosio svježinu. Pred njegovim očima pruža se Sveta dolina. Polupustinjsko područje, sa ostacima naselja, u nekada plodnim oazama, postepeno je prelazilo u pješčanu i kamenu pustoš. Sa druge strane doline, među stenama je drevno Svetilište ratnika, mjesto pokloničkog putovanja rijetkih hodočasnika, nekada najhrabrijih boraca. Zorlanovo odredište.
Posljednji sunčevi zraci zamakoše za horizont. Bilo je vrijeme da krene.
Zorlanova obuća raznosi prah sasušene zemlje, dok korača, vođen zvijezdama vedrog neba. Prisjeća se kada je ovdje vojevao. Njegova četa, tada tek prispjela u dolinu, susretala se sa kolonama izranjavanih vojnika i stanovnika ovog kraja: ženama sa uplakanom djecom, starcima i golobradim mladićima koji su sa mukom vukli pretovarene životinje. Od tog vremena, Kraljevina Gorštaka zagospodarila je dolinom i postala čuvarem Svetilišta. Poraz i rane boljeli su Zorlana, ali i vijekovima ranije, vođeni su mnogi ratovi za Svetilište. Sačuvano je sjećanje na strašni rat iz vremena Velike tame, kada su uništeni veliki gradovi i izgubljeno sve ondašnje znanje. Ali Zorlan se oduvijek divio drevnim vojnicima i njihovom junaštvu. Kao dječak sa ulica Belog Grada, odlazio je na Ratno ostrvo rijeke Rajske i slušao stare ribare koji su znali mnoge legende iz vremena Velike tame, a posebno priču o najžešćoj bici za Svetilište, kada su i nebo i zemlja gorjeli, a bezbrojna leteća kola, igrala ples smrti. Zorlan, sada, kada je prestala njegova vojnička služba, namjerava se pokloniti sjenima tih drevnih ratnika.
Pješačio je cijele noći. Rijetko je zastajkivao. Ponovo mu se vratio onaj isti osjećaj kao pred neku veliku bitku, nemir, koji je znao da savlada, i želja za dokazivanjem, koja ga je uznosila.. Gotovo je zaboravio na umor. Pred zoru je stigao u podnožje planine. Među stijenama, sve jasnije je vidio stubove iz njegovih sjećanja i snova, ulaz u Svetilište. Mjesečev srp još nije zašao, a sunčevi zraci grunuše iznad planine i obasjaše dolinu koja je u svojoj utrobi sakrila ostatke vatrenih kola i bezbrojne kosti ratnika. Zorlan zadrhta i spusti se na koljena, gotovo zaplaka. Lagani vjetar lepršao je njegovu odjeću i dugu sijedu kosu. Potpuno se razdanilo.
„Ko si ti stranče, u odori neprijatelja naših?!“ tišinu presiječe oštar glas.
Perun se trže i okrenu. Ugleda krupnog muškarca obrijane glave, zrelih godina. Gorštački vojnik. Prilazio mu je oholo.
„Zovem se Zorlan. Bio sam vojnik, kao i ti, ali sada je mir, slomio sam svoj mač i dolazim kao hodočasnik.“
„Dovoljno si star, Zorlane, kao i ja, da si ovdje ratovao, i krv mojih drugova prolivao. Hram je samo naš, a među nama ne može biti mira. Završimo ono, što smo davno počeli.“
Neznanac baci nož pred Zorlanove noge, a iz pasa izvuče drugi. Uzviknu ratnički poklič i nasrnu na Zorlana. Zorlan se vješto odbrani rancem, baci se na zemlju i dograbi ponuđeni nož. Ćelavac je grmio:
„Rasporiću ti stomak i utrobu razvući po pijesku!“
Ali, Zorlan je osjetio da sigurnost napušta neznanca. Dvije jezive sijenke preplitale su se na pijesku. Poneki uzvik i uzdasi ostarjelih ratnika. A onda tajac! Mržnja u očima jednog od njih, pretvori se u užas. Oštrica dugog Zorlanovog noža, kliznula je protivnikovim vratom i prelezala mu grkljan. Ćelavac zakrklja, rukama se uhvati za ranu. Krv je obilno tekla i neznanac se stropošta na zemlju. Sunce se primaklo zenitu. Gomila kamenja, uz jednu stijenu, prekrila je tijelo vojnika Kraljevine Gorštaka.
Zorlan stoji pored i izgovara molitve za mrtve. To nije molitva za jednog čovjeka, već za sve koji su ikada stradali u ratovima. Njegov tužni glas leluja uz stijene kao uz amfiteatar i uzdiže se ka nebu. Moli za mrtve na ovom mjestu vječitih sukoba, gdje naselja više nema, niti će ih više ikada biti, ni radosti i svirke pastira, ni dječje igre. Pustinja je sve preuzela i sada mu se čini da je samo smrt gospodar doline.
Zorlan zaćuta. Misli ga bune, ali za njih on vremena više nema. On je ratnik i došao je čas da se pokloni drevnim junacima i posljednji put pokaže svoju hrabrost. Uze polomljeni mač i polomljeni mač svog protivnika i umota ih u vezene, lanene tkanine. Uputi se ka ulazu u Svetilište. Kod trema, zadnji put se okrenuo i pogledao dolinu i nebo iznad nje. Potom uđe u mrak hrama. Spremljeni žižak biće mu jedino vidjelo, dok se bude spuštao strmim stepeništem hodnika koji vodi do dvorana glavne vojne baze iz vremena Velike tame. Odložiće mačeve u prostoriju u kojoj nepoznati uređaji i dalje zrače čudnovatu prigušenu svjetlost. Duboko će se pokloniti kostima ratnika i ispiti otrov. Jer svako, ko ikada stupi u ove odaje, vrlo brzo osjeti slabost, a danima kasnije, umire u mukama.

Dinko Osmančević



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva