Top 10 filmskih negativaca
Helly Cherry
Likovi negativaca, paradoksalno, često kod gledalaca izazivaju veće simpatije od filmskog protagoniste. To je i razumljivo, jer su ovi likovi nerjetko bolje razrađeni, imaju interesantniju pozadinu i priču, i ono najvažnije – lakše se sa njima poistovijetiti, jer negativci često balansiraju na tankoj ivici između dobra i zla, a to je tačno ono što im i daje ljudskost i dopadljivost. Česte su situacije kada je srž filma otjelovljena upravo u ovakvim likovima, bez kojih priča jednostavno ne bi bila toliko dobra. Oni su kompleksni, slojeviti, poremećeni i prije svega – zanimljivi. Zbog toga je ovaj „Top 10“ tekst posvećen upravo njima – likovima iz filmova koje volimo da mrzimo.
„Well, it may have escaped your notice, but life isn't fair.“
Listu započinjemo jednim od najpoznatijih likova iz sage o Potteru, Dječaku koji je preživio, u čast nedavno preminulom Alanu Rickmanu. Iako je Rickman otjelovio više od jednog poznatog negativca (Hans Gruber; Umri muški), njegova uloga u filmovima o mladom čarobnjaku ostaće zapaćena kao ona koja mu je obilježila karijeru i učinila da odrasli i djeca istinski žale prerani gubitak ovog vanserijskog glumca. Severus Snape je klasičan primjer negativca sa tragičnom pozadinom i pričom koja objašnjava njegove kasnije postupke. Sa prvim filmovima (koji su dosta djetinjastiji od ostalih) Snape je više-manje jednodimenzionalan lik (ruku na srce, kao i ostali likovi). Kako priča odmiče, Severus razbija kalup filmskog negativca i poprima dimenzije osobe sa kojom se gledalac poistovjećuje i koju razumije. Njegov stav i postupci postaju razumljivi jednom kada se zagrebe iza kamene fasade, a u njegovoj prošlosti upoznajemo duboko povrijeđenu osobu koja je izgubila toliko mnogo. Snape uskače u konstantan „love-hate“ odnos, kako sa ostalim likovima tako i sa gledaocima koji tek u posljednjim momentima spoznaju prave razloge nekih njegovih djela koja su se činila istinski zlobnim. Snape će zbog toga, i nakon mnogo vremena, ostati zapamćen i voljen. Always.
„Madness, as you know, is like gravity. All it takes is a little push.“
Ah, taj Joker, vječita Batmanova patnja i druga strana njegove medalje. Njih dvojica su prototip kompleksnog odnosa između heroja i njegovog zakletog neprijatelja, gdje obojica imaju podjednako sjebanu prošlost. Batman i Joker se metaforički mogu posmatrati kao jedna osoba, jer bez jednog drugi gubi svoj smisao. Joker je sve ono što Batman nije – neuračunljiv, nemaran, neinhibisan moralnim kodeksima i društvenim normama. Njegov lik je razvijan decenijama, prvo kroz stripove, zatim kroz ekranizacije u vidu fimova i serija, ali možda će najupečatljivije otjelovljenje ovog lika biti ono Heatha Ledgera iz 2008. godine. Privlačnost njegove izvedbe ogleda se upravo u tome što je Ledger dao dodatnu dimenziju ovom liku, gurajući ga dalje od „klovnovske“, djetinjaste predstave najpoznatijeg negativca iz Gothama. Ledger je oduševio publiku i kritičare, pa je za ovu ulogu dobio Oskara, kao i Zlatni globus - nažalost, posthumno jer je neposredno po završetku snimanja filma preminuo od predoziranja lijekvima. To je još jedan od razloga zbog čega je uloga Jokera obilježila njegovu karijeru. Ove godine nam stiže Suicide Squad i Jared Leto kao Joker. Isprva dočekan na nož (da bi se nakon trejlera fanovi malo primirili), Letova izvedba Jokera djeluje više „stripovska“ nego Ledgerova, mada mislim da će biti solidan. Ostaje nam da čekamo ljeto i uvjerimo se sami.
„I hope they are watching... They'll see. They'll see and they'll know, and they'll say: Why, she wouldn't even harm a fly...“
Šta se desi kada kombinujete usamljeni hotel i težak slučaj majčinskog kompleksa? Najpoznatije filmsko ubistvo, eto šta. Psiho je uistinu sve ono što Hičkoka čini Hičkokom – suptilna i postepena izgradnja atmosfere, mali broj likova i preokret koji današnjoj publici može djelovati očekivano, ali kada se uzme u obzir da je film sniman prije 55 godina, nemoguće je a ne diviti se ovom filmskom ostvarenju. Anthony Perkins glumi jednog od možda najdopadljivijih psihopata – Normana Batesa, dečka iz komšiluka koji iza kulturnog osmijeha skriva bolesni um ubice. Savršena Perkinsova izvedba kao ključnog i centralnog lika priče čini ovaj film jednim od najznačajnijih ostvarenja u kinematografiji. On je sa velikim uspijehom dočarao podvojenu i izmučenu osobu čiji je um rastrzan između dvije ličnosti, sukobljene i nerazdvojne u isto vrijeme. Privlačnost njegove patologije leži upravo u prosječnosti (da ne kažem običnosti) njegovog izgleda i pojave – ili besmrtnim riječima Wednesday Addams: I'm a homocidal maniac. They look like everybody else. Norman Bates je dokaz da je manje više, i da psihopatu savršenim čini sposobnost da se suptilno uvuče pod kožu nesvjesnim gledaocima.
„All work and no play makes Jack a dull boy.“
Kubrickovo Isijavanje iz 1980. je bio jedan od onih filmova o kojima se bruji i nagađa mjesecima prije nego što je ugledao bioskopska platna. To je i očekivano, s obzirom na njegov prethodni uspijeh sa Odisejom u svemir i Paklenom pomorandžom, kao i na to da je Kingova istoimena knjiga postala ogroman hit kod publike. Ovo je jedan od onih old school horora kod kojih skoro i da nema naglih prepada i instant-straha, kakvog viđamo danas u horor žanru. Umjesto toga, gledalac se veoma postepeno utapa u atmosferi uspiješno ukrašene fantastičnom scenografijom (uvodna špica snimljena iz vazduha je zaista fantastična), da bi sa posljednjim kadrovima filma bio na ivici stolice. Ljepota ovog ostvarenja je upravo u toj postepenosti, koja se najbolje ogleda na liku Jacka Torrensa (Jack Nicholson) i njegovog laganog tonjenja u ludilo. Prazni hodnici i gluva tišina ogromnog zdanja u kome borave svega tri osobe stvoriće u svima osjećaj anksioznosti i klaustrofobije, bez obzira na činjenicu da se nalaze u divovskom hotelu. Izgleda da izolovanosti lako nadvladava privid sigurnosti. Uticaj mračne energije hotela najuočljiviji je na Jacku, u kome se postepeno budi neizdrživ nagon da ubije suprugu i sina. Jack Nicholson je odradio odličan posao u slikanju ludaka (valjda je to do onih ludačkih obrva i očiju) koji boluje od najgoreg slučaja filmske kabinske groznice.
„It's funny how the colors of the real world only seem really real when you viddy them on the screen.“
Paklena pomorandža predstavlja interesantnu priču o nasilju i ljudskoj potrebi za istim, a sama esencija „ultra-nasilja“ sadržana je u glavnom liku ove priče. Alex DeLarge je glavni anti-heroj, istovremeno i antagonista i protagonista ove distopijske filmske vizije. Malcolm McDowell je maestralno prikazao lika sačinjenog od istinskog nasilja, ali ne nasilja vođenog bijesom (ili bilo kakvom drugom emocijom) već jednostavno – nasilja radi nasilja. Nasilje je programirano u njega, usađeno u njegov genetski kod i vođeno instinktima koji upravljaju i ostalim životnim funkcijama. Alex i njegovi drugovi se svakodnevno okreću nasilju kao sastavnom dijelu onoga što ih čini ljudima, ali je istinska vizija ultra-nasilja ocrtana upravo u liku Alexa koji u pauzama od premlaćivanja sluša svog omiljenog Ludwiga Vana, produbljujući tako još više provaliju između krajnosti svog ponašanja. Film postavlja pitanje o mogućnosti „liječenja“ nasilja kao istinske potrebe pojedinca. Alex tek na kratko uspijeva da stekne vještaču odbojnost prema onome što ga je ranije ispunjavalo. Međutim, od samog početka njegove „rehabilitacije“ jasno je da će svaki pokušaj promjene istinski nasilnog ponašanja biti neuspješan. Alex će zauvijek biti dečko koji pjeva na kiši i martinkama gazi nedužne prolaznike.
„I ate his liver with some fava beans and a nice chianti“
Hannibal je školski primjer filmskog psihopate, u to nema sumnje. Hladan pogled, miran izraz lica i prijatan glas samo pojačavaju istinski strah svih onih koji (pa makar i preko ekrana) dolaze u kontakt sa njim. On je opasan spoj sociopate i visoke inteligencije, što ga čini dodatno smrtonosnim – Hannibal svoju psihološku patologiju dobro drži pod kontrolom svijesti, ne mješajući je sa sirovim emocijama koje su često put ka greškama, a samim tim i zatvorskim rešetkama. Anthony Hopkins je bio pun pogodak za ulogu i maestralno je predstavio surovog Hannibala koji je usavršio psihološku igru mačke i miša, zadirkujući mladu Clarice i uvlačeći joj se pod kožu kroz neprbojno staklo svoje zatvorske ćelije (kada malo bolje razmislim, dosta filmskih psihopata završi u nekoj vrsti staklenog zatvora – Magneto, Khan, Loki, Raoul Silva...). Pored hladnokrvinh ubistava krase ga i mnoge druge osobine krvnika, prvenstveno kanibalizam u kome toliko uživa. Hannibal je odličan prikaz čistog intelekta pomješanog sa nedostatkom empatije i brige za moralna načela. Dobijeni koktel je ime koje odmah asocira na ubicu.
„You're going to be just fine. I will take good care of you. I'm your number one fan.“
Jedina dama sa liste, Annie zauzima visoko mjesto među psihopatama iz pera Stephena Kinga. King je uvijek znao da piše likove, a nerjetko je uloge najvećih zlotvora dodjeljivao običnim ljudima, zaobilazeći tako natprirodne moći i bića što samo dodatno produbljuje stravu njegovog horor stila. Nakon što popularni pisac doživi saobraćajku bogu iza nogu, spašava ga Annie (inače njegova psihotična obožavateljka) i odvodi u svoju kuću. Tad počinje njeno bolesno iživljavanje nad bespomoćnim piscem koji će učiniti sve da se domogne slobode. Za razliku od brojnih negativaca sa liste, za Annie se od starta zna da je psihopata – Kathy Bates zaobilazi suptilno predstavljanje Annie i već od prvih minuta filma uviđate njenu namjeru da iza pretjerano nasmijanog lica i preljubazno razrogačenih očiju sakrije bolesni um psihopate. Annie je majstor mučenja i sakaćenja i ne libi se da svoji žrtvu stavi na najgore muke (scena sa maljem i stopalom mi je osakatila djetinjstvo). Ona je i izrazito emotivno nestabilna, što dodatno otežava predviđanje njenog narednog zlodjela, tjerajući tako gledaoca da se konstantno pita koliko daleko je Annie spremna ići u svojim namjerama.
„I'm sorry Dave. I'm afraid I can't do that.“
Kao još jedno Kubrickovo čedo sa liste, 2001: Odiseja u svemiru nam je dala zaista zanimljiv lik negativca – HAL9000, kompjuterski program koji upravlja bukvalno svim funcijama na svemirskom brodu koji putuje za Jupiter. Ta je ideja od početka osuđena na propast, jer HAL ubrzo zabaguje i ubije sve putnike osim Davea koji nekako uspijeva da se izvuče. Ono što HAL-a čini savršenim filmskim negativcem jeste minimalizam njegove pojave – gledalac čuje njegov monotoni, ljubazni glas u kome nema emocije, a crveno „oko“ je jedina vidljiva komponenta njegove pojave. Ali taj crveni sjaj je toliko jeziv i upečatljiv da je HAL-u obezbijedio besmrtnu poziciju u kinematografiji. Iako je na kraju krajeva HAL9000 mašina, Kubrick je uspio, i to veoma vješto, da mu dodijeli nijansu ljudskosti i privida prave emocije skrivene avetnim sjajem i ravnom linijom od glasa – u sceni kada Dave gasi HAL-a, njegov glas postepeno usporava, a u monotonim riječima nazire se trag preklinjanja i moljenja za milost, dok u pozadini slušamo Daveovo ubrzano disanje (Stop Dave... I'm afraid). HAL9000 je neočekivano (i veoma uspješno) prikazan kao negativac koji može bez problema parirati ostalim verzijama sačinjenim od krvi i mesa.
„I want to play a game.“
1. Severus Snape – Harry Potter
„Well, it may have escaped your notice, but life isn't fair.“
Listu započinjemo jednim od najpoznatijih likova iz sage o Potteru, Dječaku koji je preživio, u čast nedavno preminulom Alanu Rickmanu. Iako je Rickman otjelovio više od jednog poznatog negativca (Hans Gruber; Umri muški), njegova uloga u filmovima o mladom čarobnjaku ostaće zapaćena kao ona koja mu je obilježila karijeru i učinila da odrasli i djeca istinski žale prerani gubitak ovog vanserijskog glumca. Severus Snape je klasičan primjer negativca sa tragičnom pozadinom i pričom koja objašnjava njegove kasnije postupke. Sa prvim filmovima (koji su dosta djetinjastiji od ostalih) Snape je više-manje jednodimenzionalan lik (ruku na srce, kao i ostali likovi). Kako priča odmiče, Severus razbija kalup filmskog negativca i poprima dimenzije osobe sa kojom se gledalac poistovjećuje i koju razumije. Njegov stav i postupci postaju razumljivi jednom kada se zagrebe iza kamene fasade, a u njegovoj prošlosti upoznajemo duboko povrijeđenu osobu koja je izgubila toliko mnogo. Snape uskače u konstantan „love-hate“ odnos, kako sa ostalim likovima tako i sa gledaocima koji tek u posljednjim momentima spoznaju prave razloge nekih njegovih djela koja su se činila istinski zlobnim. Snape će zbog toga, i nakon mnogo vremena, ostati zapamćen i voljen. Always.
2. Joker – Batman
„Madness, as you know, is like gravity. All it takes is a little push.“
Ah, taj Joker, vječita Batmanova patnja i druga strana njegove medalje. Njih dvojica su prototip kompleksnog odnosa između heroja i njegovog zakletog neprijatelja, gdje obojica imaju podjednako sjebanu prošlost. Batman i Joker se metaforički mogu posmatrati kao jedna osoba, jer bez jednog drugi gubi svoj smisao. Joker je sve ono što Batman nije – neuračunljiv, nemaran, neinhibisan moralnim kodeksima i društvenim normama. Njegov lik je razvijan decenijama, prvo kroz stripove, zatim kroz ekranizacije u vidu fimova i serija, ali možda će najupečatljivije otjelovljenje ovog lika biti ono Heatha Ledgera iz 2008. godine. Privlačnost njegove izvedbe ogleda se upravo u tome što je Ledger dao dodatnu dimenziju ovom liku, gurajući ga dalje od „klovnovske“, djetinjaste predstave najpoznatijeg negativca iz Gothama. Ledger je oduševio publiku i kritičare, pa je za ovu ulogu dobio Oskara, kao i Zlatni globus - nažalost, posthumno jer je neposredno po završetku snimanja filma preminuo od predoziranja lijekvima. To je još jedan od razloga zbog čega je uloga Jokera obilježila njegovu karijeru. Ove godine nam stiže Suicide Squad i Jared Leto kao Joker. Isprva dočekan na nož (da bi se nakon trejlera fanovi malo primirili), Letova izvedba Jokera djeluje više „stripovska“ nego Ledgerova, mada mislim da će biti solidan. Ostaje nam da čekamo ljeto i uvjerimo se sami.
3. Norman Bates – Psiho
„I hope they are watching... They'll see. They'll see and they'll know, and they'll say: Why, she wouldn't even harm a fly...“
Šta se desi kada kombinujete usamljeni hotel i težak slučaj majčinskog kompleksa? Najpoznatije filmsko ubistvo, eto šta. Psiho je uistinu sve ono što Hičkoka čini Hičkokom – suptilna i postepena izgradnja atmosfere, mali broj likova i preokret koji današnjoj publici može djelovati očekivano, ali kada se uzme u obzir da je film sniman prije 55 godina, nemoguće je a ne diviti se ovom filmskom ostvarenju. Anthony Perkins glumi jednog od možda najdopadljivijih psihopata – Normana Batesa, dečka iz komšiluka koji iza kulturnog osmijeha skriva bolesni um ubice. Savršena Perkinsova izvedba kao ključnog i centralnog lika priče čini ovaj film jednim od najznačajnijih ostvarenja u kinematografiji. On je sa velikim uspijehom dočarao podvojenu i izmučenu osobu čiji je um rastrzan između dvije ličnosti, sukobljene i nerazdvojne u isto vrijeme. Privlačnost njegove patologije leži upravo u prosječnosti (da ne kažem običnosti) njegovog izgleda i pojave – ili besmrtnim riječima Wednesday Addams: I'm a homocidal maniac. They look like everybody else. Norman Bates je dokaz da je manje više, i da psihopatu savršenim čini sposobnost da se suptilno uvuče pod kožu nesvjesnim gledaocima.
4. Jack Torranse – Isijavanje
„All work and no play makes Jack a dull boy.“
Kubrickovo Isijavanje iz 1980. je bio jedan od onih filmova o kojima se bruji i nagađa mjesecima prije nego što je ugledao bioskopska platna. To je i očekivano, s obzirom na njegov prethodni uspijeh sa Odisejom u svemir i Paklenom pomorandžom, kao i na to da je Kingova istoimena knjiga postala ogroman hit kod publike. Ovo je jedan od onih old school horora kod kojih skoro i da nema naglih prepada i instant-straha, kakvog viđamo danas u horor žanru. Umjesto toga, gledalac se veoma postepeno utapa u atmosferi uspiješno ukrašene fantastičnom scenografijom (uvodna špica snimljena iz vazduha je zaista fantastična), da bi sa posljednjim kadrovima filma bio na ivici stolice. Ljepota ovog ostvarenja je upravo u toj postepenosti, koja se najbolje ogleda na liku Jacka Torrensa (Jack Nicholson) i njegovog laganog tonjenja u ludilo. Prazni hodnici i gluva tišina ogromnog zdanja u kome borave svega tri osobe stvoriće u svima osjećaj anksioznosti i klaustrofobije, bez obzira na činjenicu da se nalaze u divovskom hotelu. Izgleda da izolovanosti lako nadvladava privid sigurnosti. Uticaj mračne energije hotela najuočljiviji je na Jacku, u kome se postepeno budi neizdrživ nagon da ubije suprugu i sina. Jack Nicholson je odradio odličan posao u slikanju ludaka (valjda je to do onih ludačkih obrva i očiju) koji boluje od najgoreg slučaja filmske kabinske groznice.
5. Alex DeLarge – Paklena pomorandža
„It's funny how the colors of the real world only seem really real when you viddy them on the screen.“
Paklena pomorandža predstavlja interesantnu priču o nasilju i ljudskoj potrebi za istim, a sama esencija „ultra-nasilja“ sadržana je u glavnom liku ove priče. Alex DeLarge je glavni anti-heroj, istovremeno i antagonista i protagonista ove distopijske filmske vizije. Malcolm McDowell je maestralno prikazao lika sačinjenog od istinskog nasilja, ali ne nasilja vođenog bijesom (ili bilo kakvom drugom emocijom) već jednostavno – nasilja radi nasilja. Nasilje je programirano u njega, usađeno u njegov genetski kod i vođeno instinktima koji upravljaju i ostalim životnim funkcijama. Alex i njegovi drugovi se svakodnevno okreću nasilju kao sastavnom dijelu onoga što ih čini ljudima, ali je istinska vizija ultra-nasilja ocrtana upravo u liku Alexa koji u pauzama od premlaćivanja sluša svog omiljenog Ludwiga Vana, produbljujući tako još više provaliju između krajnosti svog ponašanja. Film postavlja pitanje o mogućnosti „liječenja“ nasilja kao istinske potrebe pojedinca. Alex tek na kratko uspijeva da stekne vještaču odbojnost prema onome što ga je ranije ispunjavalo. Međutim, od samog početka njegove „rehabilitacije“ jasno je da će svaki pokušaj promjene istinski nasilnog ponašanja biti neuspješan. Alex će zauvijek biti dečko koji pjeva na kiši i martinkama gazi nedužne prolaznike.
6. Hannibal Lecter – Kad jaganjci utihnu
„I ate his liver with some fava beans and a nice chianti“
Hannibal je školski primjer filmskog psihopate, u to nema sumnje. Hladan pogled, miran izraz lica i prijatan glas samo pojačavaju istinski strah svih onih koji (pa makar i preko ekrana) dolaze u kontakt sa njim. On je opasan spoj sociopate i visoke inteligencije, što ga čini dodatno smrtonosnim – Hannibal svoju psihološku patologiju dobro drži pod kontrolom svijesti, ne mješajući je sa sirovim emocijama koje su često put ka greškama, a samim tim i zatvorskim rešetkama. Anthony Hopkins je bio pun pogodak za ulogu i maestralno je predstavio surovog Hannibala koji je usavršio psihološku igru mačke i miša, zadirkujući mladu Clarice i uvlačeći joj se pod kožu kroz neprbojno staklo svoje zatvorske ćelije (kada malo bolje razmislim, dosta filmskih psihopata završi u nekoj vrsti staklenog zatvora – Magneto, Khan, Loki, Raoul Silva...). Pored hladnokrvinh ubistava krase ga i mnoge druge osobine krvnika, prvenstveno kanibalizam u kome toliko uživa. Hannibal je odličan prikaz čistog intelekta pomješanog sa nedostatkom empatije i brige za moralna načela. Dobijeni koktel je ime koje odmah asocira na ubicu.
7. Annie Wilkes – Misery
„You're going to be just fine. I will take good care of you. I'm your number one fan.“
Jedina dama sa liste, Annie zauzima visoko mjesto među psihopatama iz pera Stephena Kinga. King je uvijek znao da piše likove, a nerjetko je uloge najvećih zlotvora dodjeljivao običnim ljudima, zaobilazeći tako natprirodne moći i bića što samo dodatno produbljuje stravu njegovog horor stila. Nakon što popularni pisac doživi saobraćajku bogu iza nogu, spašava ga Annie (inače njegova psihotična obožavateljka) i odvodi u svoju kuću. Tad počinje njeno bolesno iživljavanje nad bespomoćnim piscem koji će učiniti sve da se domogne slobode. Za razliku od brojnih negativaca sa liste, za Annie se od starta zna da je psihopata – Kathy Bates zaobilazi suptilno predstavljanje Annie i već od prvih minuta filma uviđate njenu namjeru da iza pretjerano nasmijanog lica i preljubazno razrogačenih očiju sakrije bolesni um psihopate. Annie je majstor mučenja i sakaćenja i ne libi se da svoji žrtvu stavi na najgore muke (scena sa maljem i stopalom mi je osakatila djetinjstvo). Ona je i izrazito emotivno nestabilna, što dodatno otežava predviđanje njenog narednog zlodjela, tjerajući tako gledaoca da se konstantno pita koliko daleko je Annie spremna ići u svojim namjerama.
8. HAL9000 – 2001: Odiseja u svemiru
„I'm sorry Dave. I'm afraid I can't do that.“
Kao još jedno Kubrickovo čedo sa liste, 2001: Odiseja u svemiru nam je dala zaista zanimljiv lik negativca – HAL9000, kompjuterski program koji upravlja bukvalno svim funcijama na svemirskom brodu koji putuje za Jupiter. Ta je ideja od početka osuđena na propast, jer HAL ubrzo zabaguje i ubije sve putnike osim Davea koji nekako uspijeva da se izvuče. Ono što HAL-a čini savršenim filmskim negativcem jeste minimalizam njegove pojave – gledalac čuje njegov monotoni, ljubazni glas u kome nema emocije, a crveno „oko“ je jedina vidljiva komponenta njegove pojave. Ali taj crveni sjaj je toliko jeziv i upečatljiv da je HAL-u obezbijedio besmrtnu poziciju u kinematografiji. Iako je na kraju krajeva HAL9000 mašina, Kubrick je uspio, i to veoma vješto, da mu dodijeli nijansu ljudskosti i privida prave emocije skrivene avetnim sjajem i ravnom linijom od glasa – u sceni kada Dave gasi HAL-a, njegov glas postepeno usporava, a u monotonim riječima nazire se trag preklinjanja i moljenja za milost, dok u pozadini slušamo Daveovo ubrzano disanje (Stop Dave... I'm afraid). HAL9000 je neočekivano (i veoma uspješno) prikazan kao negativac koji može bez problema parirati ostalim verzijama sačinjenim od krvi i mesa.
9. Jigsaw – Slagalica strave
„I want to play a game.“
Slagalica strave (SAW) spada u jednu od najpoznatijih horor franšiza. Sa svojih sedam nastavaka (trač je da će se ove godine saznati da li će biti i osmi dio) gledaoci su pretrpjeli ogromnu količinu mentalnog zlostavljanja, i uživali smo u svakoj sekundi. Iako je kvalitet priče otprilike opadao sa nastavcima, ono što je svakako obilježilo svaki film bile su zamke i veoma kreativni načini da se neko ubije. Premisa je jednostavna – ljudima koji su na ovaj ili onaj način uzimali život zdravo za gotovo pruža se šansa da dokažu da su vrijedni preživljavanja ili da stradaju pokušavajući. Žrtve se podvrgavaju najokrutnijim metodama psihičkog i fizičkog mučenja, sve kako bi sami sebe spasili potpuno se predajući iskonskom nagonu za preživljavanje. Od zamki koje vam iščpaju vilicu, preko posuda sa kiselinom u koju morate svjesno posegnuti za ključem, pa sve do sprave koja vam rastavlja grudni koš – iza skoro svakog od ovih izuma, podjednako genijalnih i zastrašujućih, stoji jedna osoba – John Kramer, ili Jigsaw. Nakon što oboli od raka i shvati da će uskoro umrijeti, John koristi posljednje trenutke kako bi „prosvijetlio“ ljude koji traće svoj dar života. Njegova genijalnost ide toliko daleko, da čak i nakon smrti uspijeva da sije strah i ubistva, koja su tehnički približnija samoubistvima.
„It was fuckin' obvious that that cunt was gonnae fuck some cunt.“
Za kraj smo ostavili (šlag?) lik koji rasteže pravila u kojim je definisan pojam filmskog negativca. Rijetko se termin „negativac“ vezuje za komedije (još rjeđe termin „kvalitetan negativac“) ali Begbie definitivno zaslužuje mjesto na mojoj skromnoj listi. On je jedan od onih likova koji vas zabavlja i nasmijava, ali samo sa sigurne udaljenosti jer oni koji mu se previše približe nikako, ali nikako, ne mogu završiti dobro. Begbie je lik iz komšiluka kojeg svi znaju – onaj lik što glasno priča, pravi frku i u svačijem pogledu vidi prijetnju. To je drkoš koji je čitav život proveo na istom mjestu, nerjetko u roditeljskoj kući, a kad se iznervira na djecu sa ulice ukrade im loptu i napuca je nogom iz sve snage. Sebi u bradu mu psujete majku dok treći put tog vikenda izvlačite fudbal iz šiblja i proklinjete sudbinu što živite u zgradi pored koje se nalazi jebena nizbrdica od pet kilometara. Begbie je onaj prijatelj iz djetinjstva kojeg ste prerasli a koji odbija da sam odraste, pa vam se nasilno smjesti u studentski stan jer kao želi da „nađe posao u velikom gradu“, a u stvari je samo tu da vam pojede hranu i ne plati dio kirije jer „ostaje samo par dana“. Upravo to granično sociopatsko ponašanje koje samo povremeno (ako ikad) zalazi u sferu krivičnog i zakonski neprihvatljivog omogućavaju da Begbie postane negativac kojeg će većina istovremeno i da mrzi i da voli, kao i da mrzi sebe što ga voli.
Ingvar L
10. Begbie – Trainspotting
„It was fuckin' obvious that that cunt was gonnae fuck some cunt.“
Za kraj smo ostavili (šlag?) lik koji rasteže pravila u kojim je definisan pojam filmskog negativca. Rijetko se termin „negativac“ vezuje za komedije (još rjeđe termin „kvalitetan negativac“) ali Begbie definitivno zaslužuje mjesto na mojoj skromnoj listi. On je jedan od onih likova koji vas zabavlja i nasmijava, ali samo sa sigurne udaljenosti jer oni koji mu se previše približe nikako, ali nikako, ne mogu završiti dobro. Begbie je lik iz komšiluka kojeg svi znaju – onaj lik što glasno priča, pravi frku i u svačijem pogledu vidi prijetnju. To je drkoš koji je čitav život proveo na istom mjestu, nerjetko u roditeljskoj kući, a kad se iznervira na djecu sa ulice ukrade im loptu i napuca je nogom iz sve snage. Sebi u bradu mu psujete majku dok treći put tog vikenda izvlačite fudbal iz šiblja i proklinjete sudbinu što živite u zgradi pored koje se nalazi jebena nizbrdica od pet kilometara. Begbie je onaj prijatelj iz djetinjstva kojeg ste prerasli a koji odbija da sam odraste, pa vam se nasilno smjesti u studentski stan jer kao želi da „nađe posao u velikom gradu“, a u stvari je samo tu da vam pojede hranu i ne plati dio kirije jer „ostaje samo par dana“. Upravo to granično sociopatsko ponašanje koje samo povremeno (ako ikad) zalazi u sferu krivičnog i zakonski neprihvatljivog omogućavaju da Begbie postane negativac kojeg će većina istovremeno i da mrzi i da voli, kao i da mrzi sebe što ga voli.
Ingvar L