Uz tamu se poroditi, za majku Tminu odabrati, nije stvar osobnog izbora. Crna tvar živi u svima nama. Zapečaćena ili otvorena, postojana je, prisutna u svim živućim dušama. Oni koji negiraju svoju tamnu stranu, svoje (zapravo) mračne ideale, ideje, ono upijeno od drugih (lažnih idola), zapravo su najgori od svoje vrste. Licemjeri bez smisla i srži u kostima, obješenici kojih se konopci još nisu niti dotaknuli, a trebali su odavno. Koliko god loše zvučalo, postoje oni koje je bolje ubiti nego ih žive gledati. Jer, Bože oprosti im, loši su u korijenu. Tko su oni i zašto jesu, tek otkriti moramo. Svatko za sebe. Življenje tako nalaže, jer jasno je da se put pronađe tek onda kada je siguran za korištenje. Opet, je li to dobar put?
Što zapravo polaže dlanove na tlo, srami se i poprima boju svijesti? Ima li toga nečega da to čini? Nema. Jer posramiti sebe, jednako je kao i ubiti sebe. Dakle, čast je u pitanju. Ljudskost? Duševnost? Sve (nas žive) vodi taj osebujni prokleti duh (sebičnost?), snaga koju nikada ne znamo objasniti, a opet znamo da postoji i da je prisutna. Naposljetku, to i je bitnost svega, unutarnja snaga, osobna energija (dobra ili loša), ono što se u smrti pretvara u dušu, nevidljivu pojavu koja doista živi. Pa kako se onda nečija duša izrodi, topla ili bolesna, mrtva ili zločesta, ili jednostavno dovoljno osakaćena, a da ostane potpuno neprimijećena?

***

Da je imala više boja vjerojatno bi drugačije slikala. Ovako je bila ograničena na samo jednu. Razlike u nijansama dočaravala je brisanjem postojeće, zapravo ostavljala je tragove noktiju. Tako je slikala, grebući po platnu. Boju koju je imala naslijedila je od majke. Crnu.
Kreativnost se uselila u njezine ruke dok je još bila djevojčica. Ponekad bi naslikala nešto lijepo, dok Šandor nije mogao povjerovati da su to njene ručice učinile. Govorio bi joj da laže, čak bi ju i udario, potaknut isključivo vlastitom ljubomorom, međutim Morana je tada doista stvarala i bila je darovita. Dijete kao dijete, nakon nekoliko udaraca i pogrdnih riječi odustala je od slikanja. Bacila je kist i tempere daleko od sebe. Odlučila se oprostiti od ljepote koju je iskreno prenosila na papir.
Previše ljeta i zima provela je živeći s kistom izvan ruke. Doživjela je gotovo sedamnaestu, disala je, mržnju prisvajala kao potrebu koja mora biti prisutna; i živjela je.
Skromnost, smirenost, duševna ubijenost točnije, ubrzo joj se pretvorila u tragediju.
Kuća joj je bila spaljena. Čin spaljivanja odradio je njezin otac, Šandor, suludi muškarac koji je tvrdio kako oboje žive s vješticom. Prokleta je, po njemu, bila majka Morane Derzai.
Kobne večeri otac je prišao kćeri te joj rekao kako mora napustiti dom. Nije ga razumjela, stoga je, poznajući njegovu ludost, odlučila ostati u svojoj sobi. On nije mario, uzeo je gorivo, benzin, pa ga počeo prolijevati po cijeloj kući, bez obzira na živuće pored sebe. Naposljetku je bacio šibicu na skromnu spavačicu vlastite kćeri i ona je počela živa gorjeti.
Svjesna i brza bješe, odbacivši goruću tkaninu sa sebe skočila je kroz zatvoreni prozor. Preživjela je pad, krvlju obojeno staklo koje je doslovno upila u sebe. Slušala je vrištanje žene u plamenu, osjećala je koliko ju vatra boli, patila zajedno s njom misleći kako bi rado spoznala tu vrstu strave umjesto nje. Činilo joj se kao da prolazi kroz zamrznuti san, nemoćna pružiti pomoć, suprotstaviti se smrti. Nemoć joj se urezala u dušu, um, ubila ju je do konačnosti.

Glupa crna krema nikako nije zaobilazila njezine misli. Bila je masna i smrdljiva i nikako nije pristajala osobnosti koju je gradila nakon svega, ali opet, nekako je bilo dobro da ipak postoji kako bi se ponekad mogla njome i ogrnuti. Bilo je trenutaka kada bi se potpuno razodjenula, pa takva hodala po kući, pri tome je dodirivala garež sa zidova i mazala se njime. Voljela si je dodirivati grudi, bradavice, bojati ih u crno, taj čin bi joj pružio uzbuđenje. Erotiku, koju nije imala prilike doživjeti. Znala je da će teško doći do ljubavi, one tjelesne, stoga je činila sve što je mogla, sama za sebe, čisto da ubije zvukove lomače koji nikako nisu jenjavali.
Razmišljajući o majci, načinu na koji je umrla, pokušala je svesti činjenice na jedno. Znala je da ona nije bila obična žena. Istodobno, smatrala je i kako će tajna ostati zakopana među crvljivom masom nekoliko metara niže. Vjerovala je da misterij nikada neće otkriti, mada joj je oduvijek bio zapisan u svim stanicama tople krvi.
Odlučila je potražiti način za spašavanje duša, onih poput njene, pretvarala se u ratnicu, žestoku udaračicu, čisto da pronađe svoju svrhu u svijetu bez milosti. Osjećala je da zapravo može pomoći, dočarati, naslikati i naposljetku uspjeti. Pokušavala je smisliti način, ali jedino što je uz sebe imala bila je boja. Majčina, crna. Dugi nokti nisu bili sporni, nedostajala je samo dušica koju žurno treba spasiti, nadala se.

Sasja je ustao nakon duge bitke sa sobom. Proučivši svoje biće, temeljito, nakanio je otići dalje. Nekamo. Ciljeve je zanemario odavna, postojao je kao što bi i svatko prije njega, kao što bi možda i onaj nakon njega. Ako bi uopće zaživio takav.
Stigmatiziran bješe, prozvan nekoliko tisuća puta, od kada se rodio, pa tako i naučio zakloniti se, od drugih. Vjeru u ljude izgubio je u ranome djetinjstvu. Napušten, kroz godine je živio izbezumljen i usamljen. Postojao je samo za sebe, gutajući vlastitu krv kroz ždrijelo koje više nije moglo primati zrak. Dječak bez ljubavi utapao se dok su drugi jasno plivali prema obali. Nitko se od odraslih nije okrenuo i pružio mu ruku, nitko se nije niti zamislio, zapitao se kako će to dijete samo preživjeti u prostranoj tamnici čovječanstva. Nikada nikoga nije bilo, za njega. Kaos, kojega je vrijeme stvorilo, nije ga dokrajčio. Sasja se pronalazio, krvnički se borio, napredovao, jednakom snagom i unatrag koračao. Održavao je vlastito truplo na životu, jednostavnije je kazati.
Tražio je slamku za hvatanje, nešto čvrsto za što bi se priljubio, zalijepio. Lutao je gradom, posjećivao napuštena mjesta, uvijek boravio tamo gdje nema smrtnika, ondje gdje je pustoš. Pravio se umrlim, pokušavao je živ odapeti, zapravo.
Slamao se sve do trenutka u kojemu je upoznao Moranu. A tada se razbudio, te pokušao vratiti sve što je nekoć propustio. Moguće da je pogriješio, jer ponekad je bolje prihvatiti ono što jest, kakvo god to bilo.

Srećom (ili obratno), rodio se dan kada je ugledao jednu spaljenu kuću, savršeno odredište za njega. Pozicija odobrena, mjesto na kojemu neće morati odgovarati na pitanja, dom u kojemu zasigurno nema nikoga. Presretan je bio, otkrio je gnijezdo za svoje ranjene ptice. Ušao je u kuću, ali ona nije bila prazna. I nije bila spaljena iznutra (barem u njegovim očima).
Lagano prilazeći osvojio je srce kuće. Ušao je u njezinu srž. Osjetio je snagu u sebi, pronašao je mir koji je uporno pokušavao zarobiti. Zakoračio je u dubinu prostora, te ispred sebe ugledao ogromno platno obojeno u crno. Bilo je obješeno o strop. Desetak kuka držalo je drveni okvir, a samo platno plesalo je zajedno s hladnim strujama zraka. Prišao je bliže crnilu ispred sebe, pokušao ga dotaknuti, međutim neprirodni ženski krik zaustavio ga je u nakani.
„Neee! Ne diraj to!“, odzvanjalo je cijelom kućom i nastavilo se. „Kada kraljevi sviraju imaš pognuti glavu!“
Preuzevši lik suze u sumornom jutru, Sasja je nastavio gledati u djevojku koja mu je ubrzanim koracima pristizala iz mraka. Nije zatomio strah i preuzeo hrabrost, ostao je skamenjen razjapljenih usta. Zatečen bješe, poput psa nad kostima iz davne prošlosti.
„Razmisli prije nego dotakneš ono što te ne zanima. Podnosim lutalice i nisi ni prvi ni posljednji koji je dolutao u moju kuću, ali ipak ne možeš samo tako dirati tuđe stvari! Gladan? Imam hrane, nešto, ali dati ću je tebi, da jedeš.“
„Ja… oprostite, nisam mislio ništa loše. Ušao sam jer htjedoh negdje samovati. Nikada ne bih dirao tu... to crno platno... Ja… odlazim odmah. Oprostite mi.“
„Pričekaj, stani. Grubost me svladala. Osobni obrambeni sustav, iz navike. Doista, želiš li jesti? Imam malo hrane i pića ako si žedan.“
„Nisam, gospo, niti jedno niti drugo. Doista sam tražio samotno mjesto za biti.“
„Gospo? Ha, ti si lud čovječe! Nisam ti ja gospa, bolje da me ne poznaješ. Vidiš li ovu spaljenu kuću, ovo odlagalište tuge i potrganih snova? E, pa to ti je moj dom, od rođenja. Tu živim i ne izlazim. Osim kada baš moram. Prodam sliku, kupim jelo, mrzim cijeli prokleti svijet i tako u krug. Pogledaj me! Imam jedva pedeset kila, teško zarađujem, ali jedi ako želiš. Imam i za tebe.“
Tlo je najednom postalo živo blato, odrazi slabosti izranjali su iz težine koja ih je oboje gutala. Pogledi su bili suočeni s patnjom, jer pronašlo se dvoje slomljenih, dokrajčenih od života. Čitali su se kroz prazne riječi, sumnjajući jedno u drugo, a onda se i ponovno izrodili. Teško su prihvaćali dvojnu duševnost sabranu u istoj tami, tuzi, smrti. Karike pucaju samo kada ih ima tko slomiti, dakle, sve što im je ikada bilo jasno i poznato – prestajalo je biti. Doista.
„Samo se želim smiriti. Možda i pokopati. Nisam nasilan, nisam zaostao, jednostavno nemam smisao. Ne nalazim ga. Otići ću, kažem vam.“
„Ostani. Često pretjerujem. Oprosti mi. Kako se zoveš, ti koji si došao k meni?“
„Sasja. I to je to. Tako su me nazvali. Nemam drugo ime.“
„Lijepo ime. Da, neću pitati tko ti ga je dao.“
„Netko jest. Nije važno tko.“
Nije znao tko mu je dao ime, naziv za cijeli život. Oni koji su ga ostavili ili oni koji su ga prihvatili, pa opet ostavili. Dovoljno je reći kako nikada nije imao niti jednu baš svoju vlastitu igračku za igranje i maštanje. Nije imao niti dekicu, stariju sestru koja bi ga ugnjetavala, surovog pedofila za leđima, agresivnog učitelja, lažnog prijatelja, otvorenog neprijatelja, nikada nije imao ama baš nikoga. I to je odvratnije od svega što je mogao doživjeti.
„Priđi mi bliže, Sasja, da te dotaknem. Želim te osjetiti.“
Morana je stavila dlanove na njegovo lice. Crne i tamne dlanove. Nije mislila da će boja utjecati na njega, međutim on je postao tvrda kamena skulptura bez izraza lica. Predivan kip ničega usred nečega, što ranije pojmiti nije mogao. Dodir nije bio običan, jednostavan, on je bio prijenos osjećaja i sjećanja Morane Derzai. Ne poznajući dovoljno svoje nasljeđe, točnije svoju moć, nije bila niti svjesna što točno čini. Nije znala da Sasja upravo upija svu njenu bol i tugu, da vidi plamen koji je i dalje nekako živio u kući. Trajalo je kratko, bilo je strahovito snažno, a kada je povukla dlanove s njegova lica, ništa više nije bilo isto u njegovim očima. Vidio je upravo što i ona. Spaljene zidove, crnu kremu, njene gole grudi, široke i predivno uzdignute tamne bradavice. Začuo je vrištanje žene u plamenu, doznao je apsolutno sve o njoj, tko je, što je i zašto živa boravi na nepoznatoj pučini nemirnoj od smrti.
A ona, kao kakvo nevino dijete, i dalje ga je nudila okrjepom, ne uvidjevši da je napokon otkrivena, da je netko konačno upoznao njezino tugom složeno biće.
Stavivši mu ruke na lice pokušavala je doprijeti do njega, te osjetiti tko je on, međutim nesvjesno je učinila suprotno.
Kada je Sasja progledao, osvijestio se, oči mu više nisu bile svijetle kao ranije. Izgubio je zjenice, promatrao je tamom. Crnom bojom.
Isprva nije mogao govoriti, pokušavao je, pa među slogovima gubio dah, poput kroničnog ovisnika o duhanu ili astmatičara. Dahtao je poput životinje na izdahu, gubio kontrolu nad kretnjama vlastitog jezika, mišića koji je to na trenutak prestao biti. Nedugo zatim udahnuo je, teškim zrakom počastio pluća koja je poželio odbaciti, pa progovorio:
„Da si Diva, natprosječna ljepota, pa i suzdržani dim u mojoj kosi, tvar koju želim zadržati da plovi nad mojim truplom, to doista jesi. Oči sam ti poklonio, jer sve sam vidio. Zadrži ih, molim, preklinjem te. Samo učini ono što trebaš, oslikaj me do kraja.“
„Kako to govoriš, što ti riječi opisuju, ne razumijem?“
„Govorim ti o tebi, ti ne poznaješ sebe. Majka ti nije bila ono što je Šandor htio da bude, nju su poslali da spašava. Nije joj ime poznato među smrtnicima. Osjećam da je oslobodila sebe tako što je stvorila tebe. Karika si koja treba oživjeti izvan ove kuće, ne smiješ samo čekati one koje možeš spasiti. Poznajem ti um, tvoje odluke, željela si biti ratnica u korist dobra i sada si imala sreću, moje tijelo ti se pojavilo. Znaš da možeš pomoći, osjetila si tu snagu, samo nisi znala kako. Sada ću ti reći. Vidiš li ove izgorjele zidove i svu tu garež koja je na njima?“
„Svakoga dana je gledam i diram.“
„To je tvoja boja. Time trebaš slikati. Ne crnom bojom, temperom koju imaš i čuvaš. Nje nikada ne bi bilo dovoljno, brzo bi bila potrošena, zato se tvoja majka pobrinula da imaš dovoljno crne kreme do kraja života. Zbog toga je ostavila život. Da ga tebi pruži, da nastaviš umjesto nje. Moja prisutnost, moja želja za umiranjem potaknula je viziju, vidio sam sve Morana. Sve. I sada je red na tebi. Pokazati ću ono što sam upio od tebe, ono što imaš u sebi, a ne poznaješ. Slušaj me.“

Da, pronašlo se dvoje slomljenih, aure su zaplesale, sretne da to čine dok nema poraza, nasilja, tame i tuge, jer duše su se poljubile dok im vlasnici još živi hodaše. Da, sjedinjenje je odredila sudbina koja je rijetko griješila. Morana nije uzaludno koračala, imala je misiju spasiti jadne, gorčinom othranjene, umjesto mlijekom ljubavi i pažnje.
Crno platno koje je visjelo sa stropa bilo je spremno. Sasja je uzeo Moranu za ruku i poveo je do zida. Ona je preuzela boju, pa slijedila njegove naputke. Trebala je početi slikati njegov život. Sve ono što joj je govorio o sebi, sve što je pamtio, što ga je trgalo iznutra. I slika je počela nastajati. Umjetnica je bila brza, slikala je kao mahnita i što je brže stvarala to je slika više počela sjati, živjeti. Počela se pomicati, crte su oživjele, pa se najednom činilo kako Sasja gleda film svojega života. Tako je i bilo, slika je postala ekran, prijemnik.
Premazivala je, grebla noktima, dok je on sjedio i promatrao. Od početka priče, do sredine, pa sve do njihovog susreta, a onda i do trenutka u kojemu su upravo bili. U konačnici su gledali sebe i ono što čine. Kao u začaranom zrcalu nekih drugih dimenzija.
Najednom je Morana zastala. Okrenula se prema Sasji, primakla se toplim usnama na njegove već hladne, još jednom mu dlanovima dotaknula lice, a potom glasno zaplakala.

Shvatila je. Ona je rođena kako bi naslikala posljednju sliku života, živuću sliku, pred očima odabranih za smrt. Ona je posljednji mir smrtnika, ona je duša smrti, tuga koja se raduje, mada sreću ne može podariti. Ona spašava tako što smiruje zauvijek.

Nikada više nije dirala platno i crnu kremu sa zidova.

Mario Lovreković