U prošlom životu bio sam konj. I to ajde da sam bio konj kod nekog bogatog lorda, da živim fensi život sa non stop timarenjem, šećerom u kocki, redovnom hranom i vikend izletima u prirodu; ili da sam bio trkački konj koga svi dižu u zvezde, slikaju za novine i ljube posle trke - to bi baš bilo do jaja. Ali ne. Sudbina je htela da dopadnem u ruke ciganske porodice, skupljača sekundarnih sirovina. Samo rad, teglenje, mučenje. Celog života od kante do kante, od smetlišta do smetlišta, vuci stare stvari i đubre koje ljudi bacaju. Loša hrana, batine i maltretiranje, klasična svakodnevnica. Danju na ulici, po kiši, po snegu, po najvećoj vrućini, noću u štali, to jest Ciginoj dnevnoj sobi. Ja u slami i blatu, on dva metra dalje odvojen pocepanom mušemom na dušeku, takođe na slami i blatu. Ispod mene 6 kila sopstvenih govana kojima se Cigančići, čini mi se njih sedmoro, gađaju umesto lopte, a onda počnu i mene da mažu. Jebeni život. Jednom sam sa Cigom bežao od murije kada su nas nahvatali u krađi šahtova u sred noći. Drugi put je neki pop pucao na nas pošto je zatekao Cigu kako sa mene pokušava da skine oluk sa crkve... Potkovice mi popucale, zubi poispadali, rep odsekla Cigina žena za ukras. Na kraju, Ciga me prodao klanici za neke smešne pare i završih u kobasicama. Kad malo bolje razmislim, bolje i to nego ovakav život...

Moja duša se nakon toga preselila u srednji vek. Lutala je svetovima i završila ovde. Rodio sam se ponovo u prošlosti. Normalno dete kao i sva druga deca. Dobro, ne baš kao sva druga. Poveća glava i klepmave uši izdvajale su me iz gomile. Još kada je u pubertetu i nos počeo da liči na papriku, brzo su mi stavili džak na glavu da ne plašim okolinu. I šta raditi sa osobom koja stalno mora da krije lepotu svoga lica crnom maskom? Ništa drugo no poslati je u dželate. Zadužio sam sekiru u dvorskoj tamnici i krenuo. Prvo sam malo vežbao sa pilićima, posle prešao na svinje, zatim i na ljude. Prvih par nisam ubio iz prve, ali kada sam uhvatio šablon, išlo je kao po loju. Redovno sam menjao kecelju. Pa neću valjda da se nekom zgadi kada me vidi onako krvavog! Najlepše je bilo kada mi dovedu osobu koja me je zajebavala u detinjstvu. Setio bih se kako negde imam zaturenu tupu sekiru specijalno za tu priliku. Krvav je posao, ali državna plata je državna plata. Dan za danom nad krvavim panjem. Oštrenje, sečenje, mučenje. Sve do tog dana. Spremao sam se da podmažem mehanizam giljotine svinjskom mašću, sapleo se o nečiji odsečeni ud, i postavio glavu baš na mesto gde ne treba. Mehanizam se sam aktivirao. Cak! Oštrica je sevnula. Od oštrice živeo, od oštrice ispraćen dalje...

Puno vremena je prošlo. Vratio sam se. Ne znam ni gde sam, ni šta sam, ali vratio sam se. Svuda okolo je mrak, ali osećam da sam živ, da se polako pomeram na dole. Čekaj, neko svetlo u daljini se nazire. Jeste, svetlo je. To! Ideeemooo! Izlećem napolje i ošamućen udaram u nešto belo. Uh, nimalio prijatno. Podižem pogled. Iznad mene ogromno masno dupe i dlakavi čmar. Čekaj! Pa ja sam govno! Aaaaaa! Gledam svoje rođake koji su se odavno udavili u vodi. Sa par njih uspeo sam da se zakačim za wc šolju i produžim agoniju još malo. Jebem ti sve! Debeli je završio sa sranjem. Obrisao je dupe i bacio papir koji nas je omašio za milimetar. Ende. Sada će povući vodu i sledi kraj. Ali ne! Sirovina je navukla pantalone, izašla iz kabine i napustila wc ne opravši čak ni ruke! Bože, hvala ti na seljacima! Radujem se sa svojom braćom i sestrama, grlimo se i ljubimo, iako nam iz usta smrdi kao da smo jeli govna... Sati prolaze, mušice me grickaju. Menjam boju, postajem tvrđi. Tešim sebe, tako se jača. Kraj smene. Škripa vrata od wc-a. Baba sera ulazi, hvata se za nos, psuje majku seljačku, i navlači rukavice. Prilazi kanapu i povlači ga. Jebiga, ne znam da plivam.
Do sledećeg života...

Vojislav Vukomanović