Rikardo Druškić: Tradicionalna umjetnost najviše vrijedi
Helly Cherry
Krajem avgusta ljubitelje umjetnosti obradovala je lijepa vijest – Sarajlija Rikardo Druškić je za svoje djelo pod nazivom Beginning osvojio prvu nagradu na međunarodnom takmičenju Abstract II. To bi možda bilo daleko veće iznenađenje (što bi rekli „Cinderella story“) da nije u pitanju jedan od mladih umjetnika koji iza sebe već ima brojna priznanja svog rada, ne samo kod nas već i u ostatku svijeta, a njegovo ime se, polako ali sigurno, uvlači u najuže umjetničke krugove, postajući sve priznatije. Nesumnjivo je pred njim impozantna karijera, a najbolje nam tek slijedi. Imao sam to zadovoljstvo da porazgovaram sa Rikardom i da saznam više o njemu, njegovoj umjetnosti i planovima za budućnost. Šta je rekao za Helly Cherry, možete pročitati ispod.
"Beginning" - nagrađeni rad |
HC: Kao prvo, želim da ti u ime Helly Cherry redakcije čestitam na osvojenom prvom mjestu. Koja je bila tvoja reakcija kada si saznao da si pobjednik?
RD: I ja u ime samoga sebe želim da Vam kažem - hvala. Moja reakcija je bila kao i kod svake osobe koja jako voli da pobjeđuje - turbulentna, energična, iskrena. Promijenio sam položaj iz ležećeg u taj gdje hodam po sobi, pričam sam sa sobom i gdje gestikulacijama odajem da je svijet „moj“.
HC: Kakav je osjećaj vidjeti ili znati da se tvoj rad nalazi izložen u LACDA-i ili na Time Square-u?
RD: Osjećaj je prelijep, ali ima u zivotu dosta bitnijih stvari. Za primjer ću reci da se sada moja dva rada nalaze u dva sarajevka muzeja, Historijskom i Zemaljskom, a to me čini puno srećnijim, zadovoljnim i tome pridajem veću vaznost. I želio bih demistificarati taj Times Square. Jeste, jako lijepo zvuči „Jesi vidio da je Rikardov rad bio na Times Square-u?“. To zvuči impozantno, i kako sam ja jednom rekao, bit će super za promotivne svrhe. Ali uopšte nije bilo toliko teško dobiti tu, nazovimo je nagradu.
HC: Pretpostavljam da te ovo često pitaju, ali moraću i ja. Odakle crpiš inspiraciju, šta stimuliše tvoju kreativnost?
RD: Kakvo pitanje, takav i odgovor - već viđen. Iako u posljednje vrijeme razgovarajući sam sa sobom pokusavam ući malo dublje u to pitanje, pa da na odgovor „inspiraciju pronalazim u životu, stvarima koje me okružuju“ pokušam reći nesto više, jer ovo što više ponavljam sve mi otrcanijim zvuči. Pitao sam se koja me emocija više inspiriše, da li ona dobra ili je to ona loša? Došao sam do odgovora da je tuga općenito u životu jača emocija od srece, osjećajnija je i kvalitetom i kvantitetom, pa samim tim me ona u mom likovnom izražaju više i pokreće.
HC: Da li si se od svojih prvih slikarskih koraka najviše pronalazio u apstrakciji, ili je to samo jedna od sfera tvog interesovanja?
RD: Od samog početka pa do danas, promijenilo se dosta. Cvijet raste, razvija se, cvjeta. Tako sam i ja, ali moja umjetnost je uvijek ostala ista. Neko ko umjetnost osjeća, i neko ko je prepoznao moju emociju prije 6 godina osjećaće je i danas. Sasvim nebitno što se stil razvio, postao bolji - emocija je ta koja je moj razdvajala od drugih radova.
HC: Profesionalno se umjetnošću baviš relativno kratko a već iza sebe imaš zavidne rezultate, što na lokalnom, što na svjetskom nivou. Prema tvom dosadašnjem iskustvu, koliko se razlikuje odnos društva prema umjetnosti i umjetnicima na Balkanu u poređenju sa ostatkom svijeta?
RD: Ovo su ona pitanja gdje bih sada ja trebao da kažem, jer to je mišljenje većine, da je loš odnos u našoj državi prema umjetnicima i umjetnosti. E neću, jer bi to bilo licemjerno od mene. Ne znam kakav je odnos društva prema umjetnicima i umjetnosti na Balkanu i u ostatku svijeta. Ja znam kakav je odnos društva i okoline bio prema meni, mom radu i apropo svega toga ja mogu reći da kroz čitav svoj stvaralački život nailazim na podršku, riječi hvale, otvorena vrata. Na tome moram biti zahvalan.
RD: I ja u ime samoga sebe želim da Vam kažem - hvala. Moja reakcija je bila kao i kod svake osobe koja jako voli da pobjeđuje - turbulentna, energična, iskrena. Promijenio sam položaj iz ležećeg u taj gdje hodam po sobi, pričam sam sa sobom i gdje gestikulacijama odajem da je svijet „moj“.
HC: Kakav je osjećaj vidjeti ili znati da se tvoj rad nalazi izložen u LACDA-i ili na Time Square-u?
RD: Osjećaj je prelijep, ali ima u zivotu dosta bitnijih stvari. Za primjer ću reci da se sada moja dva rada nalaze u dva sarajevka muzeja, Historijskom i Zemaljskom, a to me čini puno srećnijim, zadovoljnim i tome pridajem veću vaznost. I želio bih demistificarati taj Times Square. Jeste, jako lijepo zvuči „Jesi vidio da je Rikardov rad bio na Times Square-u?“. To zvuči impozantno, i kako sam ja jednom rekao, bit će super za promotivne svrhe. Ali uopšte nije bilo toliko teško dobiti tu, nazovimo je nagradu.
HC: Pretpostavljam da te ovo često pitaju, ali moraću i ja. Odakle crpiš inspiraciju, šta stimuliše tvoju kreativnost?
RD: Kakvo pitanje, takav i odgovor - već viđen. Iako u posljednje vrijeme razgovarajući sam sa sobom pokusavam ući malo dublje u to pitanje, pa da na odgovor „inspiraciju pronalazim u životu, stvarima koje me okružuju“ pokušam reći nesto više, jer ovo što više ponavljam sve mi otrcanijim zvuči. Pitao sam se koja me emocija više inspiriše, da li ona dobra ili je to ona loša? Došao sam do odgovora da je tuga općenito u životu jača emocija od srece, osjećajnija je i kvalitetom i kvantitetom, pa samim tim me ona u mom likovnom izražaju više i pokreće.
HC: Da li si se od svojih prvih slikarskih koraka najviše pronalazio u apstrakciji, ili je to samo jedna od sfera tvog interesovanja?
RD: Od samog početka pa do danas, promijenilo se dosta. Cvijet raste, razvija se, cvjeta. Tako sam i ja, ali moja umjetnost je uvijek ostala ista. Neko ko umjetnost osjeća, i neko ko je prepoznao moju emociju prije 6 godina osjećaće je i danas. Sasvim nebitno što se stil razvio, postao bolji - emocija je ta koja je moj razdvajala od drugih radova.
HC: Profesionalno se umjetnošću baviš relativno kratko a već iza sebe imaš zavidne rezultate, što na lokalnom, što na svjetskom nivou. Prema tvom dosadašnjem iskustvu, koliko se razlikuje odnos društva prema umjetnosti i umjetnicima na Balkanu u poređenju sa ostatkom svijeta?
RD: Ovo su ona pitanja gdje bih sada ja trebao da kažem, jer to je mišljenje većine, da je loš odnos u našoj državi prema umjetnicima i umjetnosti. E neću, jer bi to bilo licemjerno od mene. Ne znam kakav je odnos društva prema umjetnicima i umjetnosti na Balkanu i u ostatku svijeta. Ja znam kakav je odnos društva i okoline bio prema meni, mom radu i apropo svega toga ja mogu reći da kroz čitav svoj stvaralački život nailazim na podršku, riječi hvale, otvorena vrata. Na tome moram biti zahvalan.
HC: Većina umjetnika navodi da je kod nas skoro nemoguće živjeti isključivo od umjetnosti. Da li je to istina?
RD: U BiH je općenito teško živjeti od bilo koje profesije. Isto tako ne znači da je svako ko je završio Akademiju nužno talentovan slikar, glumac, pisac. Umjetnost kao „zanat“ je jako specifična i moraš biti jako talentovan i predan svome poslu da bi uspio u nakani da od umjetnosti živiš. Moguće je živjeti od umjetnosti kod nas. Dosta faktora mora da se poklopi, ali gledajući svoje starije kolege sa kojima sam do sad surađivao, njihov trud, rad i konačnicu svega toga, moram da kazem – da, može se živjeti.
HC: U svom radu kombinuješ digitalnu umjetnost sa tradicionalnom. Misliš li da će digitalizacija u potpunosti preuzeti vodeću ulogu u stvaranju?
RD: Ne, upravo suprotno. Mislim da će se u budućnosti desiti obrnuti trend, a to je da će sve više umjetnika koji se bave digitalnim medijem kao načinom izražavanja preći i vratiti se na tradicionalan vid stvaranja, jer on u konačnici najviše i vrijedi. To je i moja odluka donesena nakon posljednje izložbe u Galeriji Java.
HC: Tvoja sestra je takođe uspješna umjetnica, pijanistkinja koja pohađa Royal College of Music u Londonu. Kako njen rad i uspijeh utiče na tebe, i obrnuto?
RD: Utiče emotivno, u smislu da osjećam veliki ponos i sreću nakon svakog njenog uspjeha. Ne utiču previse na moj rad u smislu da je moja emocija na papiru povezana sa njom. Moja emocija na papiru je poprilicno sebična. Kako na nju utiče? To ćete morati nju da pitate.
HC: Da li si trenutno aktivan na nekim projektima, planiraš li novu izložbu? I ono dosadno pitanje: Kakvi su tvoji planovi za budućnost?
RD: Aktivan sam na više projekata. Odmah nakon završetka posljednje, počeo sam da planiram novu izložbu. Ali to je plan koji još nema sve parametre kako bi se mogao realizovati. Ono što znam je da će moja sljedeća izložba biti drugačija po jednom - radovi će biti tradiocionalno naslikani, a digitalno ostavljam sa strane. Planovi za budućnost su da sebe, svoj rad, svoju državu i svoj grad, na kraju krajeva i svoju porodicu kroz svoje prezime učinim planetarno priznatim!
HC: Hvala ti na izdvojenom vremenu. Helly Cherry ti želi puno uspjeha u daljem radu, još mnogo priznanja i nagrada.
RD: Hvala Vama, želje su obostrane!
Oni koji žele saznati više o Rikardovim djelima mogu posjetiti online galeriju koja sadrži brojna djela ovog mladog umjetnika.
Intervju pripremio Ingvar L