Muzički program Kunigunde je definitivno krenuo pravcima čiste instrumentalne muzike.  Sinoć (25.8.) od 21:30h predstavili su nam se bendovi UnderPodnGrabn i The Shivas iz Oregona. Prostor ne baš pun, ali oseća se dobra energija. 
UnderPodnGrabn je u programskoj knjižici najavljen kao alternativni rok sa melodičnim vokalom, međutim ono što sam čula teško da može stati u tako kratak opis. Bila je to, u najmanju ruku, žestoka alternativa sa prelazom u jedan i ne tako prljavi thrash metal. Priznajem da mi je zagolicalo uvo, meni, velikom ljubitelju bržeg ritma.  Sinoćnji nastup karakteriše divlji punk ritam praćen mračnom bas linijom i melodičnom gitarom iz koje su se u pojedinim trenucima začule prave heavy solaže. Brzina i preciznost odlikuju ovaj bend, a meni je posebno bila zadivljujuća kombinacija svega onoga što se našlo spakovano u njihovoj muzici  – alternativni u smislu svega što su uspeli da spoje – thrash, hard core i u pojedinim trenucima garažni rock i punk.  Sa scene se jasno videla njihova uvežbanost i spretnost na instrumentima – show must go on – uhvati ritam čak i kad ti ispadne palica, poručuju nam ovi momci. Sve to upotpunjeno je, da izvinete na izrazu, “namuđenim” vokalom.  Oprostite, ali  bolji termin nisam mogla da nađem. UnderPodnGrabn su objasnili publici kako se od besa stiže do melodije, iza njih je na sceni ostao samo dim i svetlo koje isparava. Ovom prilikom bih htela da poručim svim metalcima iz svog grada da ne očajavaju jer iako je nastup ovih ljudi bio sjajan, u publici je divljalo samo nekoliko fanova. I metal može biti alternativa, imajte to na umu.
Ko je preživeo ovaj nastup, mora dobro da udahne vazduh za ono što sledi. Najavljeni kao rock’n’roll  bend koji pruža nezaboravnu plesnu zabavu, na scenu stupa The Shivas (USA). Prvi komentar koji sam čula od drugarice pored mene bio je: “Ovako nešto bih slušala na plaži”, i zaista, krenulo je u nekom laganom ritmu kao pred zalazak sunca. Oseća se duh Beatles-a. Sledi jedan čas iz istorije rock’n’roll-a.  Ljudi kreću da se opuštaju, plešu… U jednom trenutku počinje pesma koja me neodoljivo podseća na The Doors, dance with the snake, mračno, pustinjski, egzotično… Za bubnjevima sedi devojka koja konstantno drži lagani, tvrdi ritam i upotpunjava doživljaj svojim pakleno nežnim glasom. Setila sam se kako mi je Olja jednom dobacila kroz masu u Feedback-u dok su nastupali Vlasta Popić  –  “nema ništa dok žena ne preuzme inicijativu”.
(Vlasta Popić je hrvatski bend koji toplo preporučujem ovdašnjoj publici, neki ga nazivaju i hrvatskim Repetitorom, a evo i još jedne preporuke  – beogradski bend Sttutgart Online koji su sa njima nastupali to veče, a koji sam već pominjala ovde ljudima.
Taman sam pomislila da sam nekako uhvatila nit ovom bendu i da mi je potpuno jasno šta sledi, zalutam odjednom na igranku u kasnim 50-im, taman na vreme za stiskavac. “You are all my love” i ti fazoni, podsetilo me na atmosferu iz filma “Lajanje na zvezde”, pa sam se raspitivala kod ovdašnjih ljudi da li su gledali možda taj film. Većina nije, taman eto prilike da preporučim nešto novo. Razmišljam, dok se bend vraća stilu Beatles-a, kako je duh davnih vremena oživljen na jedan nov način, u novom svetlu, novoj sredini… Eee, da su naši stari imali to ozvučenje - pada mi na pamet smešna misao (a iskoristiću priliku da pohvalim binsko osvetljenje tokom svirke). Za razliku od prethodnog benda te večeri, ovde nema gruvanja, sve teče lagano i nežno, odjednom kreće opet dominacija ženskog glasa i ženskog ritma, nagli prelet u 90-te i moderni garažni zvuk, u glavi mi je kliše-scena iz američkih filmova, znate one duge vožnje autoputem i kamera koja hvata ceo pejzaž, neki srećnici se voze kadilakom u nepoznatom pravcu i ne brinu za gorivo… I to nije sve, naglo kočimo i uz škripu točkova vozimo kadilak pravo na kraj 60-ih, duh Jefferson Airplane-a je tu, sva ta muzika uz koju sam volela da se opustim kada se vratim sa časova iz srednje škole. Ovo je zaista jedna zabavna i nepredvidiva igranka. Taman se sa bine začuje Oh baby you make me wanna dieee, kad krene taj mračni post punk, kraj 70-ih, kako vreme brzo prolazi, nezamislivo, a Joy Division mi i dalje deluju tako mladi.
Zar je gotovo? Pitam nepoznatu curu pored: “Kako se na slovenačkom kaže JOŠ? We waaant mooooreeee!!!” odgovara mi sa: “HOĆEMO ŠE!!! HOĆEMO ŠE!!!”. Na sve strane povici za bis i jedno “jooooj”, sevdah kakav ovde do sad nisam čula. Nakon što je publika obnovila gradivo sa današnjeg časa, bend, nažalost, silazi sa scene i show je gotov. Bina se pokriva. Jedino što nam ostaje su linkovi.

Na festivalskom prostoru sprema se poi tačka. Sa zvučnika se i dalje čuje rock’n’roll. Čujem glas  Joan Baez. Paula, devojka koja je došla iz Španije kreće polako da izvodi akrobacije sa poi-em, nežno, spretno, sigurno i senzualno. Dance with the fire. Život je i to kako uspevamo da se nosimo sa opekotinama i dimom, važno je samo da od toga napravimo umetnost, da ples bude virtuozan. Sa svih strana aplauzi i povici “Mućosdobrooos” I jedan lik sa plamenobacačem šalje vatru u vis. Dobacuju duhovito, naravno uz aplauz:  “E svaka čast kako još imaš ćube”.
Znate šta se ovde kaže kada vas pitaju: “Kako ide?”.Odgovarate: “Samo veselo!”

txt: Ana Nikolić
foto: FB stranica festivala