Wyatte - Road to Boshporus - October 2017
Wyatte - Road to Boshporus - October 2017

Zeke – 'til The Livin' End



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Da Barney Greenway (Napalm Death) nije napravio besplatnu reklamu bendu noseći majicu sa omotom albuma 2004. kada je izašao, Zeke bi i dalje ostali malo poznata underground audio bomba iz neke tamo američke selendre. Ima legendarnih underground bendova koji su pomjerili sonične granice i napravili mala audio čuda, a da je vrlo limitiran broj ljudi, entuzijasta, skupljača i koncertnih fanatika u najvećem broju slučajeva, upoznat sa onim što rade. Zeke su upravo jedan od takvih bendova - barem su bili do 2004 godine. Nastali u tamo nekoj američkoj zabiti osuđenoj na industrijsku dekadenciju, ružni kao pokisli pas (grdni ka’ škarambeč), ali sa darom za napraviti pjesmu da se zemlja zatrese! Ne da se zatrese, nego da se planina surva od siline! 

Kao i većina drugih sličnih bendova, i oni su počeli iz čiste potrebe i želje da pobjegnu od svakodnevnog sivila, i živjeli su, svirali i pjevali beskompromisno, ne polažući niti jednu misao na ličnu bezbjednost i sigurnost, jer i to im je izgledalo bolje nego raditi u fabrici, oženiti se narkomankom, imati djecu koju ne možeš hraniti, živjeti na fast fudu i TV reklamama, i krepati pijan smrznut na pločniku rodnog grada. Upravo iz tog raspada sistema i neznanja kako naći izlaz i opšteg haosa, izrodile su se furiozne pjesme koje će vremenom i njihove živote promjeniti, koliko toliko na bolje. 

Kako predstaviti muziku benda nekome ko ih nikada nije čuo, a ne porediti ih sa nekim drugim bendom? Nasilje i dekadencija. Ljudski šljam i prljavština. Kurve i svodnici. Bande i tuče. Droga, alkohol i ultra brzi život bez ograničenja brzine. Propuštene prilike i ruine života na margini društva. Na kraju, propast i smrt (ne govorim o bendu, već o onome o čemu govore u pjesmama). Sve to i još više, uobličeno sa ultra brzim – ama najbržim postojećim Highway rockenrol (The Howler zine, naravno), testosteron adrenalin visokooktanski „bendzin“ Punk Metal Rokenrolom! Jednostavno, aaa? Njihova muzika nije bog zna koliko inovativna ili originalna, ali silina koja izlazi iz zvučnika je mjerljiva sa vrlo, vrlo malo bendova koji su bili i koji jesu. Ovo je jedno posve drugačije iskustvo i dobro upamtite ove riječi. 

Već od samog početka, to je izuvanje, overdoz spida i distorzije, sa pojedinim blažim i ritmičnijim pjesmama nakon kojih se ratosiljanje nastavlja bespoštedno kao na samom početku, i kao svaki veliki album, i ovaj se završava na magičnih 30 minuta. Taman koliko treba, ni manje, ni više. „‘till the Livin’ End“ je jedan od rijetkih današnjih albuma koji se sa istim ushićenjem sluša od početka do kraja. Nema ovdje mjesta za umor. Momci i djevojke, ako mislite da izdržite ovaj album, više vježbe i manje duvana i papalade.

Nikola Franquelli



Sviđa ti se? Javi ostalima!

Budi u toku, prati nas na fejsbuku

Najčitanije

Arhiva