Zeke – 'til The Livin' End
Helly Cherry
Da Barney Greenway (Napalm Death) nije
napravio besplatnu reklamu bendu noseći majicu sa omotom albuma 2004. kada je izašao, Zeke bi i
dalje ostali malo poznata underground audio bomba iz neke tamo američke
selendre. Ima legendarnih underground bendova koji su pomjerili sonične
granice i napravili mala audio čuda, a da je vrlo limitiran broj ljudi,
entuzijasta, skupljača i koncertnih fanatika u najvećem broju slučajeva,
upoznat sa onim što rade. Zeke su upravo jedan od takvih bendova - barem su
bili do 2004 godine. Nastali u tamo nekoj američkoj zabiti osuđenoj na
industrijsku dekadenciju, ružni kao pokisli pas (grdni ka’ škarambeč), ali
sa darom za napraviti pjesmu da se zemlja zatrese! Ne da se zatrese, nego
da se planina surva od siline!
Kao i većina drugih sličnih bendova, i oni su počeli iz čiste potrebe i
želje da pobjegnu od svakodnevnog sivila, i živjeli su, svirali i pjevali
beskompromisno, ne polažući niti jednu misao na ličnu bezbjednost i
sigurnost, jer i to im je izgledalo bolje nego raditi u fabrici, oženiti se
narkomankom, imati djecu koju ne možeš hraniti, živjeti na fast fudu i TV
reklamama, i krepati pijan smrznut na pločniku rodnog grada. Upravo iz tog
raspada sistema i neznanja kako naći izlaz i opšteg haosa, izrodile su se
furiozne pjesme koje će vremenom i njihove živote promjeniti, koliko toliko
na bolje.
Kako predstaviti muziku benda nekome ko ih nikada nije čuo, a ne porediti
ih sa nekim drugim bendom? Nasilje i dekadencija. Ljudski šljam i
prljavština. Kurve i svodnici. Bande i tuče. Droga, alkohol i ultra brzi
život bez ograničenja brzine. Propuštene prilike i ruine života na margini
društva. Na kraju, propast i smrt (ne govorim o bendu, već o onome o čemu
govore u pjesmama). Sve to i još više, uobličeno sa ultra brzim – ama
najbržim postojećim Highway rockenrol (The Howler zine, naravno),
testosteron adrenalin visokooktanski „bendzin“ Punk Metal Rokenrolom!
Jednostavno, aaa? Njihova muzika nije bog zna koliko inovativna ili
originalna, ali silina koja izlazi iz zvučnika je mjerljiva sa vrlo, vrlo
malo bendova koji su bili i koji jesu. Ovo je jedno posve drugačije
iskustvo i dobro upamtite ove riječi.
Već od samog početka, to je izuvanje, overdoz spida i distorzije, sa
pojedinim blažim i ritmičnijim pjesmama nakon kojih se ratosiljanje
nastavlja bespoštedno kao na samom početku, i kao svaki veliki album, i
ovaj se završava na magičnih 30 minuta. Taman koliko treba, ni manje, ni
više. „‘till the Livin’ End“ je jedan od rijetkih današnjih albuma koji se
sa istim ushićenjem sluša od početka do kraja. Nema ovdje mjesta za umor.
Momci i djevojke, ako mislite da izdržite ovaj album, više vježbe i manje
duvana i papalade.
Nikola Franquelli