Orchid i dalje po svome. Ovo je kritika, ne pohvala upornosti. Već sam u jednom navratu pisao o njihovom prvom albumu. Njihov drugi album i ovaj posljednji EP su samo učvrstili moje mišljenje - Orchid su najveći i najbezobrazniji lopovi na muzičkoj sceni. Plagijatori bez premca u rangu Crvene Jabuke i Plavog Orjestra sa početka osamdesetih godina. Orchid ne emuliraju muziku Black sabbath. Oni ne nastoje da odaju omaž ovom velikom bendu koristeći pomalo neka njihova nasljeđa. Orchid kradu originalne ideje Black Sabbatha, dodaju druge elemente i onda pakuju kao svoje izdanje. Ta bezočna bezobraznost ide dotle da čak cijele rifove i djelove pjesama kradu i prodaju kao svoje. Djelovi pjesama su potpuno identični kao kod Black Sabbath. To nisu njihovi rifovi, to nije njihova muzika. To je muzika koju je stvorio Toni Iommy a Orchid su Indigo kopija Black Sabbath. Ako to nije plagijat, što je? Njihove krađe se ne završavaju samo na ovome, već je i zvuk potpuno isti kao na primjer na sabatovom albumu „Vol 3“, izgledaju kao sabati sedamdesetih …

Nažalost, u ovim današnjim vremenima masovnosti, štancovanja i instant hitova za bezglavu publiku koja samo baca keš na gluposti, ovo je postao opšteprihvaćeni trend u muzici. Na Wiki stranici benda stoji „Orchid are highly praised by rock critics for bearing much resemblance to pioneering heavy metal band Black Sabbath”. Ako je neki novinar stvarno izustio ili napisao ove riječi, nije zaslužio bolje riječi od ovih koje idu Orchid.

Sa druge strane, ove pjesme su doista odlične, energične, dinamične, pune elana i drže pažnju slušaoca, ali kada sve zvuči, ne otprilike kao Black sabbath, nego baš kao Black Sabbath, onda je to neprihvatljivo. Možda je prihvatljivo za mlađe generacije koje Black Sabbath ne doživljavaju kao bend sa kojim su odrasli, ali ostaje činjenica plagijata. Nije ovdje u pitanju više muzika, nego moralne implikacije koje dolaze od njihovog izbora da kradu. Rokenrol je integritet, ne krađa i laž.

Nikola Franquelli