Sinead O'Connor – I'm not Bossy, I'm the Boss
Helly Cherry
Who knows, maybe some day you might read these words and I wish you to know, Madam O’Connor, that you have my most sincere respect. Not just mine. An awfull lot of people share my opinnion, and although I, or we, might not share absolutely all your believes and ideas, we do admire your courage to speak up your mind. The world is in need of people like you.
Svijet ju je upoznao preko pjesme “Nothing Compares To You”... Nježna izvedba i pitom glas su ubrzo bili dopunjeni bezpoštednim i oštrim jezikom, i tako je do danas, kroz sva iskušenja. Sinead O’Connor se ne predaje tako lako. Nakon prethodnog albuma, koji ju je ponovo bacio u žižu javnosti, vraća se sa kolekcijom ljubavnih pjesama. Ljubavne pjesme u lijevoj ruci, buzdovan teških riječi u desnoj. Njen ratoborni duh nije niti malo splasnuo i u posljednjem trenutku mjenja naziv albuma i prednji omot kao podrška kampanji „Bossy“. Nisam nešto oduševljen ovim najnovijim albumom ali muzika ovdje igra najmanju ulogu. Ovoga puta želim samo i isključivo da spomenem Gospođu O’Connor, jednog od rijetkih iskrenih ratnika protiv govora mržnje, rasnih podjela, nasiljem nad djecom i iskorištavanja ženskog stasa isključivo za profit. Po cijeli dan slušam i gledam sve moguće nacionalne, internacionalne, lokalne i NVO organizacije kako se (svojski i bezuslovno odvajajući od svojih usta) zalažu za prava djece npr. - a samo prde lude, pišaju niz vjetar upravo na one principe za koje se navodno zalažu i zadovoljavaju isključivo protokole. Od djela samo mrtva slova na papiru.
Sinead O’Connor ima veća muda od ogromne većine muškaraca, zato što kaže ono što misli, misli ono što kaže, i živi ono što misli i kaže. Nema ih mnogo toliko iskrenih – prema sebi i prema drugima. Svakako da su neki njeni stavovi bili predstavljeni ishitreno i možda bez razmišljanja, ali vrijeme će pokazati da li je bila u pravu, ili ne. I Gandijev princip civilne neposlušnosti i nenasilnog otpora je bio ismijavan svojevremeno. Niko se nije smijao u Amritzaru, niti nakon objave nezavisnosti Indije.
A zašto je značajno spomenuti njeno ime? Zato što ova jedna mala žena daje nadu čovječanstvu, daje snagu čovjeku koji je bez nade, svojim primjerom pokazuje da se može i kada se misli suprotno. Nije lako. Život i karijera su joj popločani trnjem, uspjesima, neuspjesima, kritikama i pohvalama, ali zar svačiji život nije takav?
Uvjek je postojala diskusija okolo toga da li je opravdano miješati muziku i politiku i aktivizam. Zašto da ne? Ako je cilj pozitivan, nema razloga zašto ne. Sinead O’Connor je spojila muziku i aktivizam na najbolji mogući način. Nježan glas grube istine.
Nikola Franquelli
Svijet ju je upoznao preko pjesme “Nothing Compares To You”... Nježna izvedba i pitom glas su ubrzo bili dopunjeni bezpoštednim i oštrim jezikom, i tako je do danas, kroz sva iskušenja. Sinead O’Connor se ne predaje tako lako. Nakon prethodnog albuma, koji ju je ponovo bacio u žižu javnosti, vraća se sa kolekcijom ljubavnih pjesama. Ljubavne pjesme u lijevoj ruci, buzdovan teških riječi u desnoj. Njen ratoborni duh nije niti malo splasnuo i u posljednjem trenutku mjenja naziv albuma i prednji omot kao podrška kampanji „Bossy“. Nisam nešto oduševljen ovim najnovijim albumom ali muzika ovdje igra najmanju ulogu. Ovoga puta želim samo i isključivo da spomenem Gospođu O’Connor, jednog od rijetkih iskrenih ratnika protiv govora mržnje, rasnih podjela, nasiljem nad djecom i iskorištavanja ženskog stasa isključivo za profit. Po cijeli dan slušam i gledam sve moguće nacionalne, internacionalne, lokalne i NVO organizacije kako se (svojski i bezuslovno odvajajući od svojih usta) zalažu za prava djece npr. - a samo prde lude, pišaju niz vjetar upravo na one principe za koje se navodno zalažu i zadovoljavaju isključivo protokole. Od djela samo mrtva slova na papiru.
Sinead O’Connor ima veća muda od ogromne većine muškaraca, zato što kaže ono što misli, misli ono što kaže, i živi ono što misli i kaže. Nema ih mnogo toliko iskrenih – prema sebi i prema drugima. Svakako da su neki njeni stavovi bili predstavljeni ishitreno i možda bez razmišljanja, ali vrijeme će pokazati da li je bila u pravu, ili ne. I Gandijev princip civilne neposlušnosti i nenasilnog otpora je bio ismijavan svojevremeno. Niko se nije smijao u Amritzaru, niti nakon objave nezavisnosti Indije.
A zašto je značajno spomenuti njeno ime? Zato što ova jedna mala žena daje nadu čovječanstvu, daje snagu čovjeku koji je bez nade, svojim primjerom pokazuje da se može i kada se misli suprotno. Nije lako. Život i karijera su joj popločani trnjem, uspjesima, neuspjesima, kritikama i pohvalama, ali zar svačiji život nije takav?
Uvjek je postojala diskusija okolo toga da li je opravdano miješati muziku i politiku i aktivizam. Zašto da ne? Ako je cilj pozitivan, nema razloga zašto ne. Sinead O’Connor je spojila muziku i aktivizam na najbolji mogući način. Nježan glas grube istine.
Nikola Franquelli