Izgubio sam nekoliko dragocenih sekundi za evakuaciju u pokušaju da vidim šta se desilo sa Dilanom, dok je onaj sjajni momak iz Negotina, pripadnik specijalnih antiterorističkih jedinica, pomagao mojoj supruzi da uđe u čamac za spasavanje. 

Dilana nije bilo na vidiku. Možda je on i londonski istraživač natprirodnih pojava, ali tri metra vode su tri metra jebene hladne, mutne vode Kolubare, Tamnave i Peštana, zajedno. Mnogo čak i za čoveka koji se bavi sablastima svih vrsta i podvrsta, da ne napišem sad "species" i "subspecies". 

Dilan Dog je, naravno, samo lik iz stripa, ali ovaj Dilan je zapravo crtež na zidu pored mog kontejnera. Oduvek sam smatrao fenomenalnom slučajnošću (u koje, doduše, ne verujem od '97.) da se baš na zidu u blizini stana jednog strip fanatika kao što sam ja, našao baš takav jedan crtež. Zida sada nije bilo nigde na vidiku, svuda samo ogromna voda boje blata. 

Dodao sam specijalcima u čamcu ranac u kome su bile spakovane sve vredne stvari koje supruga i ja posedujemo, i demonstrirao veštinu u samostalnom preskakanju ograde stepeništa i ulazak u plovilo spasa. Ne zato što sam ja mnogo vešt, naprotiv. Jednostavno, nakom tridesetosatnog gledanja u vodu koja raste, dozivanja čamaca i pomaganja komšiji da evakuišemu svu decu i stara lica iz zgrade, pomisao da je najzad i na nas dvoje došao red dala mi je krila. 

Kad se samo setim osećaja napuštenosti, dok amfibije i čamci spasavaju prioritetne žrtve poplave, stajanja u ledenoj vodi dok policijski čamac, koji je pristao uz ulaz u našu zgradu na moj poziv, odlazi dalje a jedan od spasilaca u njemu ti odmahuje u "jebi ga, šta ćeš" fazonu... Mi smo, srećom, previsoko u zgradi da bi voda došla do našeg stana, ali par dana bez struje, vode, signala mobilnog telefona, hrane, a poslednje poruke koje si dobio glasile u stilu "bežite, morate svi da izađete iz zgrade, stiže novi talas"...pa, sve to može da ti unese malo nervoze i neizvesnosti u život. 

Bizarnostima nije bilo kraja, poput navođenja čamaca sa terase, odakle smo dovikivali onima u čamcima gde se ispod vode nalaze potopljena vozila i ograde dvorišta, na čijim šiljcima bi čamci mogli da se probuše. 

Inače, u četvrtak, dan pre potopa, dok je kiša spajala nebo i zemlju, natapajući korita reka i kanale blaženo neopterećene zaštitnim džakovima sa peskom, šetao sam gradom tražeći neki strip na gradskim kioscima. Mislim da već tada nije bilo nikog ko je hodao pešice gradom. Lokalna televizija je trabunjala o situaciji koja se redovno prati, iako su mnoga mesta u okolini već plivala u vodi. Nisam našao taj strip na kioscima. Ali sam našao veliki strah da sve to neće izaći na dobro. U petak ujutru, izašao sam da vidim nivo vode u kanalu pored naše zgrade i kupim hleb, i tada je još uvek bilo moguće hodati gradom. Ogromna gužva ispred jedine prodavnice u gradu koja je radila je samo dodatno unela nespokoj u mene. Ljudi se zamalo nisu pobili zbog vekne hleba. A onda je počelo. 

Delovalo je kao da je kanalizacija počela da se preliva, tek po koji potočić uz ivičnjake. Zatim su ti potočići krenuli da se spajaju, da gutaju asfalt i, nakon što sam pustio korak, ubrzo sam sa svoje terase gledao kako voda guta moj komšiluk. Otkud, jebo te, ovolika voda??? Pa, na tv su, koliko sinoć, pričali da je situacija pod kontrolom. Uskoro se ni krovovi parkiranih automobila nisu više videli, a TO je prizor koji zaista ne želite da vidite, nikada. Te noći sam, u mraku, gledao kako farovi automobila sjaje sablasno crveno iz vode, a alarmi im vrište iako su pod vodom. Mislim da je to ipak bio najbizarniji momenat. 

Kada smo, u subotu predveče, najzad ušli u čamac specijalne antiterorističke jedinice, delovalo je potpuno nestvrano. Nivo vode je već bio opao, ali smo svejedno naleteli čamcem nekoliko puta na potopljena vozila. Držao sam suprugu za ruku toliko čvrsto da me zaista čudi da joj nije potpuno poplavela. Gledali smo sve one kuće u prolazu, svu nesreću ljudi kojima život više nikada neće biti isti. Uvek će praviti podelu na život pre i posle velikog potopa. 

Mimoišli smo se sa čamcem ruskih dobrovoljaca, ali su se baćuške natakli na krov potopljenog automobila i stajali tako neko vreme, apsurdno kao u skeču Montija Pajtona. Svinja koja je čitavog jučerašnjeg dana plivala mojom ulicom u pokušaju da se spase, stajala je na krovu neke kuće. Možda se smrzla tamo, ali je u svakom slučaju izgledalo kao da se nalazi na omotu albuma "Pink Flojda".

Poslednji pogled preko ramena, zbogom našem dragom stanu i osećaj (opravdani) da se još dugo nećemo videti. A i onaj Dilan Dog... Stao je na put tolikim akrepima, zombijima, likantropima, sablastima, a glave (a i preko nje) mu je došla voda Obrenovca, mutna, puna đubreta i zmija. Mogao sam da zamislim onog smotanog Dženkinsa, kako raportira inspektoru Bloku i kaže: "Da, šefe, istina je. Udavio se u Obrenovcu, u kome nijedna reka nije duboka, ali kažu da su Kolubara i još dve reke udarile u Savu, ona nije mogla da ih primi, krenule su uzvodno i potopile i grad i našeg Dilana. E, sad, šefe, ja možda nisam najinteligentniji u "Skotland Jardu", ali ne razumem - kako reke mogu da teku UZVODNO?" Jadni Dženkins, to bi ga definitivno učinilo saobraćajcem, kako mu je šef uvek pretio. 

Izlazak iz vode kod mosta na Kolubari, gde je vojske bilo više nego u ex-Yu ratovima, bio je priča za sebe. Tribine stadiona na kome sam nekad radio su se jedva videle od vode. Gomile unezverenih i unesrećenih ljudi, krajnje neobičan osećaj čvrstog tla ispod promrzlih nogu. 
Ovaj grad više ne postoji. 

Dvadeset jedan dan kasnije, nakon što sam na državnoj televiziji gledao i slušao trabunjanja o normalizaciji života u "gradu smrti", kako ga je neki idiotski novinar nazvao, vratili smo se. U gradu jedva da ima žive duše, osim vojske koja raščišćava gomile đubreta, smrad se diže direktno iz dubine pakla, tehničke vode, struje i namirnica ima manje od nedovoljnog. 
Slušao sam danas kako planiraju da ukinu vanredno stanje. I treba. Iskreno, sa svom ovom vojskom ionako više liči na RATNO stanje. Kažu i da ima tehničke vode u svim delovima grada. Znači, moja česma laže. E, znao sam, kurva nijedna, pretvara se da nema vode, a ja teglim balone do i od cisterni sa vodom u gradu čisto bicepsa radi. 
Struja je nestala sinoć, došla danas pre podne, nestala posle pet minuta, došla opet posle dva i po minuta pa nestala na duže. 
Neka vas niko ne laže o situaciji u ovom nesrećnom gradu sa istim takvim ljudima. Nema ovde normalizacije života još dugo, ali sva ona voda nije uspela trajno da nas istera iz Obrenovca. 
Žao mi je žrtava, žao mi je štete. 
Ali, vraćamo se. I, znate šta? 
Odoh sutra da obiđem starog Dilana. Garant da je samo malo uprljan, a da i dalje stoji na istom onom zidu, pogleda zanesenog, izgubljenog negde u daljini, dok kraj njega stoji natpis koji nosi pravo ime ovog grada. Ne "grad smrti", pička li vam materina kvazinovinarska...

OBRENOVAC.


Milan Katić