Svi volimo da letimo. Jedni u mislima, drugi kroz muziku, boju, pokret... Nekima to lakše polazi za rukom, neki se muče više nego drugi. Neki prosto klize kroz vazduh, drugi se bore protiv vazdušnih struja... Kako lete oni koji imaju najšira krila otkriće nam svestrani mladi umetnik, pisac i muzičar Bojan Brukner.

„Današnji ljubitelji muzike su pravi ljubimci sudbine“, napisao je Gljeb Anfilov 1966. godine. Da li isto može da se kaže za današnje ljubitelje muzike, i ako ne - zašto?
Svako ko zaista voli muziku, dobija jedan par krila na dar, koja može da upotrebi kad god poželi u svom životu. Na tebi je da li ćeš leteti u suzama ili u ekstazi, sam ili u društvu. Takođe je nebitan žanr muzike, jer ako muziku zaista voliš ona će ti pružiti sve što treba da ti pruži. Tako da je moj odgovor: „Da“,mislim da su pravi ljubitelji muzike privilegovani u određenom smislu. S druge strane, oni kojima muzika služi da bi popunili praznine u razgovoru i seksu, ili im je samo neophodna da ne izgledaju glupo dok đipaju u klubu...mislim da oni propuštaju nešto. To nešto možda njima nije ni bitno, ali fakat je da ostaju uskraćeni za jedno iskustvo, koje je meni neprocenjivo.

Kako je izgledao vaš prvi susret sa muzikom?
Otac je bratu i meni pred spavanje pričao priče uz akustičnu gitaru. I pevao je po malo. I to je ostalo. Dugo nisam mogao da zaspim bez muzike, jedino što je u kasnijim godinama ulogu ćaleta preuzeo jedan kasetofon koji sam puštao ispod ćebeta.

Šta je po vama muzika?
Rupa. U nju prvi put uđeš ako primetiš belog zeca koji gleda na sat i kasni.

Kako doživljavate muziku?
Kao igru. Ali je važno da tu igru zaista shvatiš kao što je dete shvata. Znači vrlo ozbiljno. Ali i da nikad ne zaboraviš da je u pitanju igra.

Na šta se najviše oslanjate prilikom komponovanja?

Ja nisam kompozitor. Stefan Simić je taj koji donosi note u Hashish Club. Ipak, dopušta mi da te note pomeram i bojim, ali u većini slučajeva čajanka je već spremna kad siđem dole. On je ludi šeširdžija.

Ko su bili vaši učitelji u muzici, a ko u pisanju?

Muzika me je naučila najviše o muzici, a knjige i pisci o pisanju.

Na koji vas način ispunjava muzika, a na koji način pisanje?

Kada slušam i čitam, tada me obogaćuje i inspiriše sve to. Kad snimam i pišem, tada me sve to oslobađa. Znači input i output. Vraćam šta mi je dato. Onako kako znam.

Da li je naš život danas bogatiji i puniji (kvalitetnije) muzike nego što je bio nekad?

Jeste. Iz proste činjenice što danas imamo sve ono što se do danas stvorilo. Ja sada mogu da slušam najnoviji projekat najnovijeg eksperimantalnog umetnika koji svira na zvonu od bicikla, ali i najlegendarniji album najlegendarnijeg benda. Na meni je da biram i kopam da bih našao ono što tražim.

Kako zamišljate muziku budućnosti?
S obzirom da je sada sve fuzija svega drugog, kapiram da će da se stvari u jednom momentu pomeriti nazad ka jednostavnosti. Mada... ko zna?

Po tekstu Milana B. Popovića snimili ste spot i odličnu pesmu „Živac“ (http://www.timemachinemusic.org/2013/03/drugi-album-grupe-hashish-club-ugledao-svetlo-dana/) za album „Fireworks in Pregress“. Kako je došlo do saradnje sa našim poznatim mladim pesnikom, kritičarem i novinarom?
Milan i ja smo se upoznali na ulici. On je ranije čuo moje reči i ponudio mi svoje zauzvrat. Tako sam dobio njegovu prvu zbirku poezije. Od tada smo se viđali svaki put kada bi neko od nas imao šta da da onom drugom. I jednog dana on mi je dao „Živac“. Nekoliko meseci kasnije ja sam mu ga vratio kao pesmu Hashish Club-a. Siguran sam da ćemo se još viđati, jer mislim da i on i ja izalzimo bogatiji iz svakog našeg susreta, ma koliko oni retki bili.

Iza sebe imate roman „Hašiš klub“ (2011), čija je radnja smeštena u Beograd 1999. godine. Zašto „Hašiš klub“ i da li je slučajno što roman i vaša grupa nose isto ime?
Nije. Iz knjige je i nastala ideja za muzički projekat. A i roman i grupa su inspirisani pravim Hašiš klubom. A Hašiš klub je, za one koji to ne znaju, bio tajno društvo najvećih umetnika Francuske s kraja 18. veka. Njegovi članovi su bili Bodler, Balzak, Viktor Igo, Aleksandar Dima i mnogi drugi. Nalazili su se jednom mesečno u nekom hotelu, tom prilikom uzimali tajnu smesu sa hašišom i... E taj „i“ deo mene je fascinirao. Šta se dešavalo kad u jednu sobu smestiš takve umove pod tim okolnostima. Kakve su ideje tada nastajale, kakve su se priče pričale, kako su se te večeri završavale? I zato Hašiš klub. Ajde da vidimo šta će se desiti kada spojimo razne kreativne ljude u tu jednu sobu. Zato na našem projektu učestvuje toliko raznovrsnih ljudi, od pesnika i muzičara, do video umetnika i slikara. To je, u suštini, ideja ovog našeg Hašiš kluba.

Bombardovanje nije najomiljenija tema, ni za razgovor, a kamoli za knjigu. Taj period našeg života prećutkujemo, zaboravljamo, brišemo... Da li je to razlog što ste radnju romana smestili u Srbiju 1999. godine?
Ne. Ja sam pisao taj roman kada sam otišao u inostranstvo. Roman je bio način da budem ponovo sa ljudima koje volim, ali i da ispričam priču koju niko drugi oko mene tada nije ni mogao da shvati, čak i da je pokušao. Hteo sam da pišem o tome kako smo mi odrasli u to što jesmo, iako nisam ni bio siguran šta smo to postali. Primetićeš da pričam u množini, jer tako tu priču i doživljavam, a mislim da mi je ta „množina“ mnogo značila tamo gde sam bio. Osim toga, te eksplozije su bile zajebana scenografija za dramu koju sam želeo da izvedem.

Krajem prošle godine osvojili ste prvu nagradu za najbolju kratku priču na konkursu Narodne biblioteke Bor (http://biblioteka-bor.org.rs/2012/10/konkurs-za-najbolju-kratku-pricu-nagrade-za-2012/). Kakav je vaš stav prema nagradama: smatrate li da ohrabruju ili obavezuju autora?
To je jedina nagrada koju sam osvojio, tako da zaista nisam kompetetan da pričam o tome. Ja mislim da je lepo kada je tvoj rad priznat, ali da to ne treba da bude i povod za rad.

Kakve priče/romane volite da čitate?
One koje me iznenade. Ako još ima malo bunta, pa i onog najnevinijeg, ja sam srećan.

Na šta obraćate pažnju prilikom čitanja, a na šta prilikom pisanja?
Prilikom čitanja najviše obraćam pažnju na priču. Prilikom pisanja na reči. Valjda zato što znam priču, ali ne i kako da je ispričam.

Šta je za vas pisanje?
Potreba.

Kakav je položaj mladog autora u našem društvu danas?
Položaj svakog iskrenog čoveka u našem društvu je ugrožen. Položaj svakog drugačijeg je bolji i ima više perspektive. Nebitno da li je taj čovek autor ili bilo šta drugo.

Da li je mladom, neafirmisanom piscu danas lakše ili teže da se probije na tržištu?
Ne znam. Nikad nisam bio neafirmisani pisac u nekom drugom vremenu.

Smatrate li da je književna ponuda danas bolja ili lošija u odnosu na, recimo, period pre bombardovanja?
Mislim da svako vreme ima sjajne stvaraoce. I uvek je bilo više lošijih, a manje onih dobrih. Stvar je u njuhu i za čim zapravo tragaš.

Kada biste morali da birate između muzike i pisanja, šta biste izabrali i zašto?
Pisanje. Jer mi za to treba samo papir, olovka i sve što se u meni nalazi. A te stvari su uvek na dohvat ruke.