Ne zna se tačno kada, ranih godina devetnaestog veka, mladi ražalovani oficir američke vojske podigao je sebi i svojoj porodici dom u Darkwoodu, Pennsylvania, nadomak reke Clear Water. 

Bio je to mirni kutak u prirodi za čoveka koji je u vojne anale upisan kao počinilac masakra u Silver Lake-u. Tada je, po kazni zbog skrivanja prestupnika, izvršen masakr nad Abenaki Indijancima. Naredbodavac, Mike Wilding, nadao se novom početku nakon otpuštanja iz vojske. Njegova supruga, prelepa plavooka doseljenica iz Irske po imenu Betty, i njegov sin, dečak po imenu Patrick, živeli su u prividnoj idili na ovoj teritoriji na severozapadu Amerike. 
Ali, pošto osveta nikad ne spava, grupa ratnika plemena Abenaki, predvođena njihovim prijateljem, belcem po imenu Salomon Kinsky, stigla je do kuće porodice Wilding i napala ih. Shvativši da se ne mogu odupreti brojčano nadmoćnijem napadaču, uprkos žestokom otporu u kome su svo troje uzeli učešća, roditelji malog Patricka odlučuju da ga bace u vode Clear Water-a, kako bi barem on preživeo napad. 
Tako i čine, uprkos protivljenju dečaka. Na taj način, spasli su mu život, jer dečaka iz vode vadi Wandering Fitzy, traper-filozof, vešt u baratanju sekirom. On postaje, u godinama koje slede, zamena za oca i najbolji prijatelj budućeg gospodara Darkwooda. On ga je naučio svemu, pa čak i ekspertskom korišćenju sekire, budućeg zaštitnog znaka ovog momka. Nije ga naučio samo jednom - kako da kanališe svoj bes i želju za osvetom. Pokušavao je, doduše, i to više puta. Uzalud. Da je u tome uspeo, možda ne bi pao kao prva žrtva među Zagorovim prijateljima (a bilo ih je, kasnije), a Patrick bi možda ostao lovac-lutalica. Ko zna... 

Kada je Patrick saznao da je Salomon Kinsky živ, i da vodi jednu zajednicu Abenaki Indijanaca, uprkos protivljenju Fitzy-a, koji odbija da ga u tome sledi, Patrick odlazi na svoj krvavi pir osvete. Sledi najmračniji momenat njegove buduće karijere pravednika, jer on izvršava POKOLJ nenaoružanih Abenaka, dok mirno rade na polju. Patrick ih skida strelama jednog po jednog, kao na strelištu, pri čemu preživele juri i presuđuje im nožem, kao životinjama. Usput im pali i selo. 

Tu dolazi do prelomnog momenta u njegovom životu. Od premlaćenog Salomona, on saznaje za pokolj koji je njegov otac učinio. Zanet čitanjem novina o tom krvoproliću, tokom kojeg je stradalo tri stotine dvadeset ljudi, Patrick ne vidi da Salomon poteže pištolj na njega. Pojavljuje se Wandering Fitzy, tačno na vreme da spase svog štićenika, ali i da pogine zbog toga. 

Dakle, čitav prvi deo priče o nastanku Duha Sa Sekirom je krvav, dobrim delom zahvaljujući njemu samom. Potomak ratnog zločinca (kako da čovek otkuca ovaj izraz, a ne pomisli na one haške optuženike sa onim slušalicama na glavi, dok slušaju prevod optužnice?), okrvavljenih sopstvenih ruku, izgubivši jedinog prijatelja koga je do tada imao, srušenih iluzija o svom ocu (to je već problem psihološke prirode), on odlučuje da uradi jedino što u tom momentu ima smisla. Biće pravednik, i nastojati da štiti sve stanovnike Darkwooda, bez obzira na boju kože, kako bi se barem malo iskupio. Shvata da je osveta rđav vođa.

Ipak, Patrick Wilding bi postao Zagor Te-Nay isto kad i pisac ovog teksta scenarista u "Bonelli"-u, da nije bilo braće Sullivan. Ova porodična ekipa akrobata i iluzionista dala je Patricku njegov legendarni kostim, a ime Zagor je pruzeo iz dijalekta Algonquin Indijanaca. "Za-gor-te-nay" - "Duh Sa Sekirom". Sullivanovi su značajni u mitu o Zagoru i zbog toga što su mu omogućili scenski nastup na godišnjem skupu poglavica indijanskih plemena Darkwooda. Malo eksplozije, buke, pirotehnike, i - zvezda je rođena. Legenda, zapravo.

Dakle, imamo loše poreklo (iako je Zagor, kasnije, na prelazu između života i smrti, gde baš voli da boravi, sreo nekoliko puta svog upokojenog oca i saznao da se ovaj ipak kaje za svoja nedela), zločin na samom početku karijere pravednika i sklonost iluzionizmu kao načinu zavođenja naivnih u cilju sopstvene promocije. A tek kult ličnosti... A neustavno samoproklamovanje "gospodarem" teritorije koja je pod protektoratom vojske SAD, iako, po pravu nasleđivanja pripada starosedeocima, Indijancima... A tek što ume da bude nadrkan... Čiko, njegov pratilac u hiljadu i dve avanture, često bude meta njegovog besa, iako ga često vadi iz kanala. I on Čika, i Čiko njega. Šuška se da su oni nešto više od prijatelja, onako sami u kolibi u močvari. Lupetanje. Zagor je imao avanture sa osobama suprotnog pola, Frida Lang i Gambit, recimo. Da je maznuo Fridu, bio bi aristokrata u Beču, a ne predmet sprdnje čitalaca što živi sa Čikom. Doduše, scena kad beži kroz prozor ispred Fride jer ne vidi sebe kao mladoženju, šatro, boji se da bi ona kao g-dja Te-Nay bila u stalnoj opasnosti, ne govori baš mnogo u prilog njegovoj zrelosti. U nekim kasnijim pojavljivanjima Fride u serijalu, pričali su, onako, baš kao odrasli, ali, jbg, neki vampiri nadvili svoju senku nad njihovom srećom, i... Ostade Zagoru pismo, i Čiko da mu pravi društvo. O netrpeljivosti i vidu zavisti, kao i straha da mu se ugled u Darkwoodu ne naruši zbog onog plavušana što se odaziva na "Super Mike", da i ne pišem.

Zagor je naš najveći heroj iz detinjstva. Veći od Mirka i Slavka, Tihog i Prleta, Rokija, Ramba, ekipe "Zvezde" iz '91. Pogrešno ste protumačili tekst, ako ste mislili da ga ja ne volim. Imam svoju odabranu kolekciju (nisam se nasprdao sa sprdnji podobnom edicijom "Odabrane Priče", "Veselog Četvrtka", nijednom), i ponosni sam vlasnik "Čikovog Detinjstva" koje mi je potpisao lično Maestro Galienno Ferri. Drago mi je što sam porastao, pa neke stvari posmatram malo dublje, a nije loše ni našaliti se malo sa institucijama. Barem smo Zagoru odavno oprostili njegovu mračnu prošlost. 

Milan Katić