Recenzija s/t albuma benda Čao Portorož (2013)

Retko se dešava da mi se neki bend ne dopadne, a i onda proradi ona suluda dobrohotnost u meni, pa ih kritikujem (u mislima) i istovremeno branim na način "pa nisu oni baš toliko loši" i sličnim eufemizmima kojima pokrivam i ućutkujem svoj nepokolebljiv stav da nešto ne štima. Sreća pa ne ocenjujem albume i toga ću se zauvek držati,... 'beš ocene, nismo u školi(ci).

Čao Portorož je slovenački bend srednje struje, nisu iz Portoroža, već Ljubljane, poznati su u svojim okvirima, nastupali su i na Exitu (na kom ja, doduše, nikad nisam bio, ne pitajte zašto), ipak, in medias res. Ovo im je drugi "self-titled" album (!), ovog puta su promenili izdavača (Kapa Records, dom izvrsnih Coma Stereo), prava misterija oko naslova! Elem, njihova žanrovska odrednica je sasvim tačna: alternative-indie-punk-pop-nebuloza, što uopšte nije loše, jer im je zvučna slika odlično isproducirana, lirika je minimalistična (sem frankofonskih nebuloza, na žalost, nisam ljubitelj francuskog jezika, čak ni u humorističnom i nadrealističkom smislu...). Ne bih izdvajao pesme posebno, jer su njihovi uticaji očevidni, barem na ovom izdanju. Tu se i slažemo donekle, jer poštujem rad Pips, Chips & Videoclips, Psihomodo Pop-a i slične bendove koji imaju jezgrovite tekstove, nabijene satirom i ludačku, nenormalnu muziku koja "vozi", sa numerom "84" broje i parafraziraju kao Let3; takvi su i Čao Portorož, zbog toga ih ne želim ocrniti bez potrebe. Ipak, neosporna je činjenica da se album "lako" preslušava, ali se još lakše i zaboravlja. Imaju energiju, dobre melodije, samo im fali još jedna doza kreativnog ludila. Da ne bude sve izgubljeno, cenim njihovu predanost gitarističkim intonacijama devedesetih, kratkim i odsečnim tekstovima, kao i bojažljivo ispoljenom noise-u, koji malo-malo pa zaseni slušaoca. Ostaje nada da nas iznenade sledećim izdanjem, jer Portorož ipak nije daleko!

Desya Lovorov