Iz vedra neba ravno u rebra. Rečenica koja sumira ovaj album. Ta, ili „Bunt“. Sa drugim albumom, novosadski hard core bend Kolaps i te kako uspjevaju da uzdrmaju pristojno veliku, ali pomalo učmalu srpsku i scenu regiona. Znate ono kada slučajno čujete jednu pjesmu koja vam u potpunosti zauzme cjelokupno interesovanje pa vam pažnja sa svega što ste do tada radili od jednom i u potpunosti skrene prema tom jednom izvoru? Upravo to mi se dogodilo sa ovim bendom, tj. albumom. Danima i sedmicama krstarim netom i tražim, prekopavam, preslušavam, i nikako da naiđem na nešto inspirativno, na nešto što bi me trgnulo iz svakodnevice. Bilo mi je potrebno da me nešto razdrma kao japanski zemljotres. Preslušavao sam sve i svašta, od elektronike do grind cora, i ništa nije uspjevalo da izazove erekciju dok mi pod ruke nije dospio posljednje izdanje ovog benda. Bile su tu neke osobe okolo mene koje su nešto pričale. Riječi su im samo izblijedile u pozadini albuma. Lica su im postala kao tapiserije na zidu, pokretne tapiserije. Moja pažnja se u potpunosti premjestila na „Bunt“, i tamo je ostala danima.

„Bunt“ je najidealniji naslov za ovaj album. Muzika je glasna, bučna, energična i drčna. Baš onako kako hard core i treba da zvuči. Tekstovi su ništa manje direktni i vješto uklopljeni u muziku. Bunt mladosti kojoj je dosta svog sranja, lažnih obećanja, politike, geta i glupih ljudi koji samo znaju da kukaju, seru o teškom životu a nikada ne pomjeraju dupeta da i nešto promijene. Čak je i vrlo jak zvuk bubnja jedan od detalja koji obara sa nogu. Ali, stvar koja najviše ostavlja utiska je stav i poruka albuma. Najkraće rečeno, „imam snage, imam volje, ne dozvoljavam ništa da me zaustavi, ne dam nikome da me obori“. Jasno!

Ima pojedinosti na koje treba više obratiti pažnje, ali tu djelimično zalazim i u prostor samog benda, što ipak nije moj posao. Bez obzira na to, „Bunt“ ulazi vrlo ozbiljno u konkurenciju za pet najboljih albuma godine. Za ovaj pun pogodak mogu i te kako da budu ponosni i zadovoljni.

Nikola Franquelli