Buđenje. Pogled u prazno. Nedovoljno svjestan sebe trlja oči ne bi li krmelji ispali, a pogled se razbistrio. Preskočit će proceduru pranja zuba, oblačenja, prve jutarnje kave i ostalih jutarnjih sranja. Izlazi van, raščupan, krmeljav i u piđami. Trgovina je preko puta. Da, da, čudan pogled prodavačice, ali ipak bez pogovora prima zgužvane novčanice i čak ljubazno pozdravlja.
U jednoj ruci konjak, u drugoj cigareta, pješke na posao. Da li on uopće radi? A što radi i za koga? Ma ne…
Klupica u parku.
„Imate li cigaretu?“
Ko vas jebe šupci jedni snobovski uljepljeni u te svoje fine krpe, sa natapiranim frizurama i uredno obrijanom bradom. Jebo vas onaj ko vas plaća! Da bog da vam ta plaćica ostala centar svijeta!
„Vau, vau!“ Da. Tebe boli kurac za sve. Da sam bar pas!
Počeše se po razbarušenoj frizuri i otpije. Lagano…
Zar se netko još žuri umrijeti? Djeca trče zauzeta nekim svojim filmovima. Bacivši pogled na bocu u desnoj ruci i krvavo lijevo oko vrisnuše i potrče još brže, te nestanu iz vida. Sunce lagano miluje spaljeni mozak skriven negdje duboko ispod zgužvanog lica.
„Vrijeme je za promjene!“, zakrešti neki glas u lijevom uhu. Pa dobro, idemo dalje… Dva guca postanu jedan i čudotvorna tekućina nestaje ostavivši samo prazno, smrdljivo staklo koje željno čeka da se rasprši u komadiće i razleti po parku.
Želja ispunjena, idemo dalje…
Jesmo li stigli dalje?
Nakupina sluzi istrčava iz nosa i hvata se za list nekog grma i ostaje visiti.
Hodanje prelazi u zanošenje, zanošenje se pretvara u teturanje, a onda idemo dalje…
„Bok komšo, imaš koju kunu za pivo?“
Komšo ne jebe….
U sukobu s gravitacijom prelazi cestu dok ga semafori veselo pozdravljaju skakučući i svjetlucajući nekim svojim glupostima. Ma ko ih jebe!
Ide tamo gdje još nije bio... tamo misli da treba poći… tetura…
Naslanja se na neki bezvezni izlog.
Puca staklo ili nešto u glavi. Ajmo dalje…
Iza čoška čuje se nešto kao stupanje.
Top, top, topot koraka, sve bliže.
Zastaje i promatra.
Neka čudna četa, al ne vojnika, stupa u ritmu i prilazi sve bliže.
Približavaju se tijela, stupaju, prolaze….
Oni nemaju glave! Glave su im odrezane!
Bez jebene glave…
Prstima prelazi preko svoje nabrekle tikve. Njegova je još tu.
Sjekira, nož, giljotina, motorna pila, mač, sablja, testera i opet sjekira, sjekirica krvava spuštena na vrat odrezane glave.
I ajd sad….
Dalje?
Ciguli miguli testerom po vratu djevojčice,
zum brm motorkom, ode glava starice.
nožem malo dulje ode i djedova ćela…
i beba mala bez glave je ostala.
Bez glave, bez glave….
Obučeni i goli, krvavi vratovi stupaju i padaju. Svi padaju. Leže bez glave.
Svrbi žila na vratu, slina prolazi sve teže…
glava…
pada...
krv…
sjekira…

Melita Vuković