Metal kao umetnička forma izražavanja ima korene u mnogim drugim muzičkim formama, pre svega u ritmu i bluzu, klasičnoj muzici, pomalo u jazz-u, ali je uvek percipiran kao nešto neozbiljno, pre svega zbog hedonizma publike, i nepotizma medija i samih umetnika. To je bolest stara koliko i samo čovečanstvo, i ne možemo očekivati da se tek tako promeni. "Ukoliko ne možeš pomoći svojima, kome uopšte možeš pomoći?" pitanje je koje se uvek postavlja, a globalizacioni trendovi samo slabe, umesto da jačaju pojedinca.

Živimo u globalnom selu, pod uticajem TV-a, internet portala, zavaljeni smo u kauče i fotelje i masovno mentalno masturbiramo na slike i zvuke koji dolaze ka nama, bez previše razmišljanja o umetnosti kao nečemu što bi trebalo biti stvarano da traje vekovima, a ne da se vrti par dana u plejeru, ili na tv stanici, i nestane, kao da ga nikada nije ni bilo. Tome bih voleo da se suprotstavi princip koji mnogi strani bendovi koriste, a u pitanju je koncentrisano i predano stvaranje muzičkih albuma, koji se ne stvaraju za par nedelja, samo zato što umetnik ima na raspolaganju sredstva i znanje da napravi jedan album. Da li je stvaranje sve što je bitno? Ja lično smatram da je i proces stvaranja bitan, čak i mnogo bitniji od samog dela. Delo je za konzumaciju, istina je u oku posmatrača, ali proces stvaranja čini od obične individue stvaraoca, koji nesebično sebe daje svojoj umetnosti.

Danas živimo u svetu kada su nas sve, ili skoro sve legende ili napustile, ili ostavile svoje principe sa strane, i oprobali se u komercijalnim muzičkim formama, od turbo folka do dubstepa. To može biti rešenje egzistencije, ali umetnika, ne i umetnosti. Rešenja nema na vidiku, ukoliko se scena ne osvesti i postane svesna svog značaja. Mnogi žive po pravilima koja zadaju umetnici svojom muzikom, i tu nastupa odgovornost, ili neodgovornost, zatvorenost u sebe, ili otvorenost i spremnost da se sasluša šta drugi umetnik stvara, u još jedno pitanje: Podržati, ili uništiti konkurenciju?

Sva ova pitanja su uvek otvorena. Odluka je, po prvi put u istoriji, prepuštena pojedincu, što može biti jedinstveno i genijalno, ali i izvor mnogo sujete, nepravednih dela i jednostavno jednokratne muzike koja može biti tu sada, ali sutra će već izbledeti pred novim čudima za tri dana. Čitavoj ovoj temi treba pristupati pažljivo, jer živimo u opasnom vremenu, i zaista ne znamo, opet, po prvi put u istoriji, šta nas čeka u budućnosti. Postoje određene vizije, spekulacije, ali niko zaista ne zna, i to je nešto što nas mora naterati da se zapitamo o sudbini umetnosti kao takve.

Ilija Đurđanović