- Kol’ko?
- Daj mi jedno pet-šest kila... Kol’ko ti je kilo?
- Petsto.
- U bre, petsto...
- Da pakujem ili ne?
- Pakuj, pakuj. Nego me samo čudi - kad je poskupelo? Skoro je bilo četiristo...
- Vidiš da je inflacija. U prodavnicama ti je još više. Ide do petsto tries kol’ko sam čuo.
- Otkad je to mržnja tol’ko skupa?
- E - otkad?! Otkad pamtim nešto mora da se jede...
- Pa, mora, slažem se. Ali mnogo... što je mnogo - mnogo je.
- Mogao si i ljubav da kupiš - ako ti je ovo mnogo...
- Ne - to nikako.
- Znam al', kol’ko čujem, ponovo je pojeftinila. Daju i neke popuste - na veliko. Kupiš pet - dobiješ šest, platiš deset - dobiješ dvanaest...
- Ma nisam ti ja u tom fazonu... A kol’ko je? Čisto... onako... čisto me zanima?
- Dvesta osamdeset kilo. Samo... ja to ne držim. Još otkad su doneli onaj šugavi zakon o razdvajanju robe. Ali, zato sam nabavio nove stvari - zavist ti je samo sto pedeset, pakost dvesta pedeset, gordost samo dvesta dinara.
- Imaš još nešto?
- Imam! Imam dosadu - najnovije vrste...
- Kol’ko?
- Četristo. Al’ - ima da se navučeš i da dolaziš svaki dan da kupuješ. Znaš kakva je (ljubi prste) - mma! Eee! Imam i ove nove pakete melanholije. Uz to dobiješ paket suicidnih osećanja i dva pakovanja morbidarije.
- Ne, neću ništa. Za sad je dovoljno.
- Dobro - moje je da ponudim.
- Nema ljutiš.
- E - ima! Juče mi stiglo...
- Ma nisam to pitao... Aj vidimo se!
- Šta li je ovom?! Sam spominje a neće da se ljuti?!

Miloš Ristić