Politički korektan film. To vam je ono kada se uzme neka vro škakljiva tema, pa se napravi komedija o njoj, ali tako da se ne uvrijede ni jedna ni druga strana (a uvjek ima dvije strane), pa se još ponekad tu provuče i koji ozbiljan i šokantan komentar i momenat i eto, i vuk sit i ovce na broju. Još jedan „kultni“ film Srđana Dragojevića (a riječ „kultni“ znalci koriste da opišu rad režisera poput Akire Kurosave, ili Stenli Kjubrika). 

Ovoga puta Srđan Dragojević obrađuje temu parade ponosa u beogradu. Pokušaj šačice aktivista iz homoseksualne populacije da organizuju šetnju beogradskim ulicama te fizičkog obezbjeđenja iste preko firme za sigurnost koju sačinjavaju, pazi sad, bivši plaćenici i ratni profiteri iz balkanskih ratova (četnik, ustaša, balija, šiptar ... i peder). Priznaćete, suluda i odlična ideja. Ma ne odlična, nego fantastična ideja, i ima smijeha sasvim dovoljno, ali kada je to obrađeno bez muda, žao mi je i izvinite me na terminu, ali ne treba biti neki filmofil da bi se namirisalo sranje. 

Da se razumijemo, ovaj film me je prijatno nasmijao, i podsjetio na neke interesantnije momente iz stare Jugo kinematografije, ali je taj humor uvjek u sjenci apsolutnog nedostatka muda i vrlo prosječne glume Nikole Kojo koji se jednostavno više ne trudi, a njegova je glavna uloga i njegov lik vodi cijeli film. Nisam zagovornik da se ozbiljne teme ne smiju provlačiti kroz prizmu humora. Naprotiv, to je najbolji način edukacije širokih narodnih masa, ali taj posao treba mnogo savjesnije uraditi, a ovom filmu nedostaje mnogo. Radi korektnosti trebam spomenuti i da je film zabavnog karaktera i ne pretenduje ničemu više sem zabavi, i to je sasvim ok i fer, ali kada nešto nedostaje, onda to bode uši i oči, ostaje gorak ukus u ustima i to je činjenica od koje se ne može pobjeći. Vremena se mjenjaju jako brzo, a ovaj film mi ima prizvuk onih koji se prave po sistemu „idu i pravcu u kome vjetar puva“. 

Nikola Franquelli