Posljednji Deathspell Omega EP (ovde recenziran) je, blago rečeno, zastrašujući!! Nije muzička podloga u pitanju, koja je za divno čudo oplemenjena melodijom, niti kompletna atmosfera apsolutnog haosa, nije u pitanju ni objekat pjesama, već činjenica da ima vrlo inteligentnih osoba, kao što su definitivno svi koji stoje iza imena ovog benda, čiji je intelekt skrenuo u vrlo crne misli, u najekstremniji muzički i lirički ekspresionizam (a dodajem da je autor tekstova itekako vješt pisac i da svaka riječ, svaki stih, upareni sa muzikom i vizuelnim konceptom albuma, izazivaju da krv uzavri i oči zakrvare). Govorim o rješenjima, o ishodu i mogućnostima na koje ukazuju kroz svoje pjesme, a to je totalno i apsolutno nasilno uništenje svih koji nisu „zaslužni“. Mizantropija, sa velikim početnim slovom, jedan kroz jedan, bez živih zarobljenika stav, iliti elitni klub najjačega. Kao da bi „najjači“ na kraju promjenili poredak stvari?

Nisu jednostavno direktni, ne naravno, već su suptilniji u izražavanju, ali na kraju to dođe na isto. Ovdje ponovo napominjem da je pisac itekako vješt i nadahnut, i svakako je interesantno štivo vrijedno pažnje, svakako mnogo više od ovih ubogih i dosadnih plagijatora kojih ima na svaki ćošak.

Razlozi i činjenice za njihove tvrdnje su vrlo jasni i apsolutno tačni i slažem se bez rezerve sa svime - čovječanstvo je naraslo do megalomanskih razmjera, i ne prestaje da raste i treba ga smanjiti. Čovjek, svaki pojedini član društva, bio na evropskom, američkom, aziskom ili australskom kontinentu, ili nekom od ostrva, je odgovoran za polagano odumiranje planete, ubistvo sa predumišljajem nad planetom zemljom i svim živim bićima. Čovjek je postao bibliski skakavac koji je pokorio egipat. Čovjek uništava, pa se okreće molitvi i televiziji za oprost i iskupljenje. Sve je to apsolutno tačno, i samo slijep čovjek (a eto, ima ih kao salate) ne vidi da već ispaštamo i da će u roku od 100, 1000 ili 10000 godina doći kraj i ovoj civilizaciji, ali, rješenje koje Deathspell Omega tako rječito nude, je još i zastrašujuće nego sama pomisao na kraj. Tražiti spas u alternativnim uvjerenjima ili nad bićima kakve ONI nude, je sprdnja, i znak duhovnog i materijalnog ropstva i sljepila. Baviti se misticizmom radi čisto ličnih i vrlo škrtih potreba je tapkanje u mjestu. A to što su privlačni jednom dijelu publike zbog mistike, zbog imidža i sl., je stvarno bolje ne komentarisati. Takvih ni meni nije žao.

Ovo je, priznajem, subjektivan komentar. A objektivan ...

„Drought“ je zastrašujuće moćan i interesantan produkt ljudske mašte, privlači kao magnet svojim dekadentnim sjajem, organizovanim haosom i originalnošću, ali shvatiti ga suviše ozbiljno može biti ekstremno pogubno.

Gledano iz perspektive prethodnih albuma, Deathspell Omega sa „Drought“ odstupaju od uobičajene forme. Ima više melodije, na momente imam osjećaj kao da kroz muziku (a posebno posljednjim instrumentalom) daju neki suludi oblik oprosta, pozitivne energije, i ne bi me čudilo kada bi nekome površnom posmatraču palo na pamet da ih optuži za prodaju, a stvarno mi ne ide u glavu kako bi to neko mogao i da pomisli imajući u vidu apsolutnu nekonvencionalnost, mržnju i nemuzikalnost prethodnih albuma. Dobro, špekulišem, nagađam, ali nakon svih ovih godina manje više znam što od šire javnosti i pojedinih medija mogu da očekujem. Uglavnom, Deathspell Omega imaju novo izdanje, koje je i dalje hladnije od leda, mrzovoljnije od Hanibala Lektora, malo melodičnije nego što su prije radili, ali nadasve jedna vrlo jasna slika svijeta kako ga doživljava bend, i oštra obavjest stava prema istom. Bilo ko da se površno prihvati ovog EP-a, nije zaslužio ništa bolje zauzvrat.

Nikola Franquelli