Deathspell Omega – Paracletus

VAŽNO: Deathspell Omega nije prosječan metal bend. Ako želite da shvatite i u potpunosti uđete u suštinu ovog albuma, potrebno je da imate tekstove i da izučite pozadinu benda i cijele priče vezane za ovaj i prethodna dva albuma koji čine jednu cjelinu i koji su i nakon svih ovih godina još uvjek donekle obavijeni velom tajne po pitanju tačnog identiteta muzičara. Sve manje od ovoga će u lijenom slušaocu proizvesti utisak da je „Paracletus“ buka i nepotrebno mučenje ušiju. Ne upuštajte se u pretpostavke i navodne činjenice iz treće ruke već istražite. Upornost se uvjek nagrađuje.

„Paracletus“ je treći album iz trilogije tokom koje se Deathspell Omega bave nepresušnom temom čovjek, bog i egzistencija. Kao i prethodni albumi, i ovaj je suvoparni bunt i vrlo oštra kritika mainstream religija i mase koja tupo i slijepo slijedi dogme. Na svakom koraku su očigledan strašan bijes prouzrokovan razočarenjima i lažima i potreba da se zadovolji glad za osvetom i uništenjem svega što smatraju nazadnim, lošim i lažnim. „Parakletus“ nije lako štivo. Težak je to album za slušanje. Iako melodičniji nego prethodni albumi, i dalje je netipičan, karakteristično disonantan, jako agresivan, i isijava ne baš pozitivnom energijom koja zasjenjuje i gazi sve one nazovi „zle“ bendove. Muzički gledano, stvarno su na ivici između dva svijeta i kod osoba podložnijih vanjskim uticajima mogu da izazovu itekako oprečna i ekstremna osjećanja i duševna stanja. Interesantno je da su sve pjesme urađene u formi molitvi, ili kao kletve, možda kao pandan Bibliji ili bilo kojoj od velikih religiskih knjiga, te muzika i tekstovi mogu slobodno odvojeno da se posmatraju ili kao cjelina. Međutim, ovo su samo riječi i samo riječi a akteri ovih riječi su vezani smrtnim vezama i fizičkim tijelom kao i svi drugi na planeti zemlji, i više od ovoga mogu da urade ali ne kroz muziku, tako da dogme padaju u vodu, ali, sa druge strane, cijela priča, forma kojom je prezentovana, atmosfera, ozbiljnost benda, muzika i tekstovi, umjetnička forma - sve je to na nevjerovatno visokoj razini, na razini koju je malo koji bend ikada uspio da dohvati, a da li su članovi benda ovo ili ono, to stvarno nema nikakvu važnost. „Paracletus“ nije proizvod puke brzopletosti i talenta, već je dugo i detaljno rađen, slojevit, obogaćen detaljima koji idu od pukih, (ali hladnijih od leda) vriskova, kratkih semplova, do stihova na francuskom jeziku (koji samo dodaju na mističnosti poredivoj sa depresivnom atmosferom beznađa pojedinih pisaca 18 vijeka) i gore već pomenutoj formi pisanja kao da su bibliski psalmi. „Paracletus“ ima svoju publiku ozbiljnih i posvećenih slušalaca koji gledaju dalje od puke muzičke forme. Ostali su nebitni i to vrlo jasno daju do znanja.